Uspomene na moje selo

Neko vrijeme nakon smrti moga oca Bratoljuba 1983. godine počeo sam malo-pomalo raščišćavati i – zauzet raznim poslovima – ne baš sustavno sređivati njegovu materijalnu ostavštinu. Sastojala se od uglavnom već objavljenih znanstvenih, stručnih i prijevodnih tekstova, ali jednim dijelom i od neobjavljenih književno-autobiografskih zapisa. Na dnu jedne kutije našao sam između ostaloga tamni kartonski fascikl s etiketom „Uspomene na moje selo“ bez ikakve naznake autora. Sadržavao je svežanj vrlo tankih listova papira ispisanih tintom meni potpuno nepoznatim rukopisom. Bio je uz to i prošaran pravopisnim, gramatičkim i stilističkim ispravcima i dotjerivanjima, sasvim očito unesenima rukom moga oca, koju sam jasno prepoznao. Zaključio sam da mu je taj tekst dospio na lekturu negdje potkraj drugoga svjetskog rata, no vjerojatno je, uslijed naglih promjena koje je donijelo poraće, na tome i ostalo. Zbog toga je sljedeća četiri desetljeća taj nepotpisani rukopis ostao ležati netaknut kao svojevrsno skriveno blago. Kad kažem „blago“, mislim na činjenicu da sadržava obilje povijesno i etnografski dragocjenih podataka o nekoliko razvojnih faza bizovačkih mjesnih prilika, kao i o zbivanjima i ljudima koji su ih obilježili. I to sve tamo od Napoleonovih vremena i gradnje cesta, manje-više prisilnog ušoravanja pod Marijom Terezijom, prolaska austrougarskih vojnih postrojbi na povratku s okupacijskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, svečanog posjeta pečuškog biskupa i prve krizme održane u selu, trenutka kada su se mnogi seljani počeli baviti unosnim prijevozom drvne građe potpuno zanemarivši poljodjelstvo, pa sve do gospodarskog oporavka zahvaljujući osnivanju mljekarskih, pčelarskih i sličnih zadruga.