O ratu

Prvih šest knjiga koje su već napisane u čisto promatram kao još prilično bezličnu masu koju svakako treba još jedanput preraditi. Pri toj će se pre­radbi bolje vidjeti kako posvuda postoje dvije vrste rata i pritom će sve ideje dobiti jasniji smisao, određeni smjer, bližu primjenu. Postoji, dakle, rat kojem je svrha bacanje neprijatelja na koljena, bilo da ga želimo politički uništiti ili jedno­stavno onesposobiti i prisiliti na bilo kakav mir te onaj kod kojeg želimo krenuti u osvajanja samo na granicama svoga carstva bilo da zadržimo granice, bilo da ih u miru upotrijebimo kao korisno sredstvo razmjene. Prelasci iz jedne vrste u drugu moraju dakako ostati, ali posvuda potpuno različita priroda tih dviju težnji mora sve prožeti i odvojiti ono što je nepomirljivo. Osim ove faktičke razlike u ratovima mora se još isto tako izričito i točno utvr­diti stajalište potrebno u praksi kako je rat samo nastavak državne politike drugim sredstvima. To posvuda potvrđeno stajalište unijet će jedinstvo u razmatranje i sve će se lakše riješiti. Iako će to stajalište postati djelotvorno uglavnom tek u osmoj knjizi, mora se ipak u potpunosti razviti već u prvoj knjizi i sudjelovati pri preradbi prvih šest knjiga. Takvom preradbom će se prvih šest knjiga riješiti nekih natruha, neki procjep i neka pukotina će se zatvoriti, a neke općenite rečenice moći će se pretočiti u konkretnije misli i oblike. Sedmu knjigu, O napadu, za koju su već skicirana pojedina poglavlja, valja promatrati kao odraz šest knjiga i odmah obraditi prema upravo navedenim konkretnijim stajalištima tako da nije potrebna nikakva nova preradba, već ona može služiti kao norma pri preradbi prvih šest knjiga. U osmoj knjizi, O ratnom planu, tj. općenito o ustroju cijeloga rata naći ćete više poglavlja, no ona se ne mogu smatrati pravom građom, već su obično grubo probijanje kroz masu da bi se tek u samom radu otkrilo o čemu se radi. Tu svrhu su ta poglavlja ispunila i nakon završetka sedme knjige mislim odmah prijeći na pisanje osme, u kojoj će se tada pokazati oba navedena stajališta i sve pojedno­stavniti, ali istodobno i produhoviti. Nadam se da ću u ovoj knjizi izglačati pokoji nabor u glavama stratega i državnika i barem svuda pokazati o čemu se radi i što zapravo treba imati na umu kod rata. Ako sam razradbom te osme knjige pročistio svoje ideje i ako su veliki obrisi rata određeni kako valja, bit će mi to lakše prenijeti taj duh u prvih šest knjiga i te obrise i ovdje svuda naglasiti. Dakle, tek ću se tada latiti preradbe prvih šest knjiga. Ako bi me prerana smrt prekinula u tome radu, tada će se ono što će se iza mene naći nazvati, naravno, bezličnom masom misli koja će, izložena neprekidnim nesporazumima, dati povoda mnoštvu nezrelih kritika. U tim stvarima svatko misli da je ono što mu prvo padne na pamet kad uzme pero u ruke dovoljno dobro da bude izrečeno i napisano te smatra to jednako nedvojbenim kao što su dvaput dva četiri. Kad bi se htio potruditi poput mene da godinama razmišlja o temi i stalno je uspoređuje s povijesti ratovanja, bio bi, dakako, oprezniji s kritikom. Ali unatoč toj nedovršenoj formi mislim da će čitatelj bez predrasuda koji je željan istine i čvrste vjere prepoznati u prvih šest knjiga plodove višegodišnjih razmišljanja i predanoga proučavanja rata te možda u tome naći glavne zamisli od kojih bi mogla poći revolucija u ovoj teoriji. Carl von Clausewitz Rečenicu da je rat je nastavak politike drugim sredstvima zacijelo ste čuli mnogo puta no jeste li znali da ju je zapisao Carl von Clausewitz? Iako je umro još 1831. godine ovaj pruski vojnik i vojni teoretičar do danas je ostao najcitiranijim, najkontroverznijim i, unatoč godinama, najmodernijim vojnim misliocem. Njegovo najpoznatije djelo je knjiga O ratu. Iako nedovršeno do danas je ostalo jedno od najvažnijih djela o vojnoj strategiji.