Andrea Zlatar

Rječnik tijela

4,00

Nema na zalihi

Težina 596 g
Format 14 × 21 cm
Autor

Izdavač

Mjesto izdanja

Zagreb

Godina

2010

Broj stranica

223

Uvez

Tvrdi

Stanje knjige

Vrlo dobro

Ova knjiga, naravno, nije rječnik tijela. Pravi rječnici složeni su višeautorski, gotovo leksikografski pothvati od najmanje tisuću stranica, opremljeni multidisciplinarnim teorijskim aparatom i poduprti obuhvatnim bibliografijama. Naslov ove knjige očigledno valja shvatiti u drugačijem, možda naprosto užem smislu: nastala je pisanjem, razmišljanjem i pripovjednim kruženjem oko niza pojmova koji su vezani uz tijelo, kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukcija. Ti se pojmovi nisu pojavili sami od sebe, kao teorijski upitnici, nego su proizašli iz čitanja suvremene hrvatske i svjetske proze, iz čitanja koje je, samo po sebi, zahtijevalo dodatnu analizu i tumačenja. Jedan od mogućih podnaslova ove studije trebao je glasiti: Funkcionalne pretvorbe tijela u suvremenoj književnosti. Taj eventualni podnaslov rada – funkcionalne pretvorbe – iziskuje uvodno objašnjenje. Riječ funkcija ovdje se rabi, s jedne strane, kao jasan način izbjegavanja supstancijalne bipolarnosti subjekta i objekta (tijela kao subjekta i tijela kao objekta), kako je funkcija tijela, tj. kako su funkcije tijela ono što ih u suvremenom društvu određuje u njihovoj različitosti i raznolikosti. Daleko izvan klasičnih i tradicionalnih filozofskih pitanja o odnosu tijela i duše danas su tijela bez duša prvenstvena mjesta funkcionalizacije ljudskih subjekata. Tijela se, naime, definiraju kroz uporabu čak i onda kad nisu postavljena kao sredstvo ili objekt. Određena funkcionalizacija subjekta tako je temeljni postav suvremenoga raspolaganja tijelom – o čemu govore sociološki uvidi o načinima kako se tijelo danas predstavlja u socijalnim strukturama (društveni običaji, konvencije, kodovi ponašanja, medijska prezentacija). Funkcionalizacija tijela najvidljivija je možda u prostoru sporta, gdje se tijelo pretvara u stroj čije su pojedine sposobnosti dovedene do maksimuma razvoja – funkcija pokretanja u maksimum brzine trčanja, funkcija skakanja u maksimum postignute visine. U cjelini se za suvremeno zapadno društvo može kazati kako se društvena briga za zdravlje pretvorila u nasilnu medikalizaciju tjelesnoga, gdje je zdravo tijelo društvena, ekonomska korist, a ne svrha sama po sebi. Mi moramo biti zdravi zato da bismo bolje ispunjavali svoje socijalne funkcije, a tako ćemo društvu pridonositi financijski. U slučaju starosti i bolesti, mi smo društvu na teret, koštamo ga. Isti učinak ima i proces estetizacije tjelesnoga, koji je vidljiv kroz sustave, na primjer modne i kozmetičke industrije, u kojoj se tijelo, poglavito žensko, ne samo standardizira već normira, a postizanje norme (kao i u sportu) izjednačava se sa socijalnim uspjehom. Tema estetske kirurgije, koja spaja procese medikalizacije i estetizacije tijela, konačni je rezultat toga procesa, čije se teorijski radikalne konzekvencije analiziraju u bioetički postavljenim pitanjima o tome što subjekt čini subjektom, i kada (nakon koliko i kakvih zahvata u smjeru genetskih intervencija i bioničkih nadomjestaka) subjekt mijenja svoj identitet upravo kao tijelo. Kada, naime, tijelo gubi svoj identitet.