Velikosrpski nacionalni programi : Ishodišta i posljedive

Velikosrpstvo je politička kovanica koju gotovo nije potrebno objašnjavati. Ona podrazumijeva političku namjeru (i njezinu provedbu) da se na temelju jednostrano interpretiranih etničkih i povijesnih kriterija utemelji srpska država, koja bi obuhvaćala susjedna područja koja objektivno pripadaju drugim narodima i državama ili državnim zajednicama. Taj oblik državne megalomanije nije nikakva srpska posebnost. Od nje su u određenim razdobljima svoje povijesti patili mnogi narodi, veliki i mali, a među posljednjima oni (Poljaci, Litavci, Bugari, Albanci, Hrvati, Grci…), koji su kasnili s osnutkom nacionalnih država. U tim slučajevima, proklamirana nacionalno-romantičarska težnja za velikom državom može se promatrati i kao čimbenik političke mobilizacije naroda u teškom položaju. Sam izraz velikosrpstvo, kao i odgovarajući termini koji su se povezivali s drugim narodima, u pravilu se nije rabio u političkim programima. Dodjeljivao se uglavnom sa strane, često i s određenim diskreditirajućim ciljem, jer je implicirao nepopularni ekspanzionizam na štetu susjednih naroda. Štoviše, svatko ga je nastojao odbaciti kao nešto politički neoportuno, jer je velikodržavlje uvijek bilo na crti remećenja susjedskih odnosa, narušavanja odnosa na širem području ili ugrožavanja nekih bivših međunarodnih dogovora. Stoga se takvi programi u našem okružju i pojavljuju u predvečerje nekih važnih događaja kao što je npr. pad Otoman-skog Carstva, uoči i za vrijeme svjetskih ratova te prije rušenja Jugoslavije odnosno komunizma, kada je prekrajanje granica lakše braniti kao ispravljanje nepravdi i može se staviti u kontekst sređivanja prilika i stabilizacije regije na dulje vrijeme…