Doživljaji kapetana Haterasa I-II

Roman, smješten u 1861., opisuje pustolovine britanske ekspedicije koju je predvodio kapetan John Hatteras na Sjeverni pol. Hatteras je uvjeren da more oko pola nije zaleđeno i njegova je opsesija doći do mjesta bez obzira na sve. Pobuna posade rezultira uništenjem njihovog broda, ali Hatteras, s nekoliko ljudi, nastavlja ekspediciju. Na obali otoka Nova Amerika (zapravo New Foundland) otkriva ostatke broda koji je koristila prethodna ekspedicija iz Sjedinjenih Država. Doktor Clawbonny prisjeća se plana prave ledene palače, izgrađene potpuno od leda u Rusiji 1740. godine kako bi se izgradila snježna kuća u kojoj bi trebali provesti zimu. Putnici zimuju na otoku i preživljavaju uglavnom zahvaljujući domišljatosti doktora Clawbonnyja (koji može zapaliti vatru ledenom lećom, napraviti metke od smrznute žive i odbijati napade polarnih medvjeda daljinski upravljanim eksplozijama crnog baruta). Kada završi zima, more ostaje bez leda. Putnici od brodoloma grade čamac i kreću prema polu. Ovdje otkrivaju otok, aktivni vulkan, i nazivaju ga po Hatterasu. Uz poteškoće se pronalazi fjord i grupa izlazi na obalu. Nakon tri sata penjanja stižu do ušća vulkana. Točna lokacija stupa je u krateru i Hatteras skače u njega. Kako je sekvenca izvorno napisana, Hatteras pogiba u krateru; [1] Verneov urednik, Jules Hetzel, predložio je ili točnije zahtijevao da Verne ponovno napiše tako da Hatteras preživi, ali da bude izluđen intenzitetom iskustva, i nakon povratka u U Engleskoj ga strpaju u ludnicu. Izgubivši svoju dušu u pećini Sjevernog pola, Hatteras više ne progovara ni riječ. Ostatak dana provodi šećući ulicama oko azila sa svojim vjernim psom Dukeom. Iako nijemi i gluhi za svijet, Hatterasovi hodovi nisu bez smjera. Kao što pokazuje posljednji redak Kapetan Hatteras zauvijek maršira prema sjeveru.