Pjesme

HRANILOVIĆ, Jovan, pjesnik i kritičar (Kričke kraj Drniša, 18. XII. 1855 — Novi Sad, 5. VIII. 1924). Sin Nikole, svećenika. U Zagrebu maturirao u gimnaziji grkokatoličkoga konvikta 1874, studirao teologiju u Zagrebu 1874–76. i Beču 1876–78. Kao grkokatolički svećenik župnikovao u Kaštu, Radatoviću, Križevcima, Sošicama, Kucuri, Keresturu te bio paroh u Novom Sadu 1889–98. i 1900–24. Javno djelovanje započinje kao pravaš i protivnik velikosrpske politike te zagovornik federalizma i posebnog položaja Hrvatske. God. 1918–19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom. Pred kraj se života u potpunosti opredijelio za jugoslavenstvo. U književnost ulazi baladom Jelka i Mirko u Bunjevačkoj i šokačkoj vili 1873. Pisao je pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave i objavljivao ih u dnevnom tisku i časopisima. Najpoznatiji je kao pjesnik Žumberačkih elegija, zbirke sentimentalnih, deklamatorski vješto sročenih stihova u stilu šenoinske versifikacije s naglašenom etičkom i rodoljubnom motivikom, ali kao lirik nije ostavio znatnoga traga u hrvatskoj poeziji. Najbolji je dio svoga stvaralaštva ostvario u kritici. Suvremenik kritičara realizma J. Iblera, J. Pasarića i M. Šrepela, a svojim je stavovima bio najbliži Pasarićevim tezama o tzv. zdravom realizmu. Pišući o teoriji novele (Vienac, 1882), a zatim i o A. Palmoviću (Balkan, 1886) pokušao je postaviti određena estetička načela o pisanju proze. Zalagao se za svojevrsni spoj idealizma i realizma u stvaralačkom procesu, za etičnost i tendencioznost koja treba proizići iz samoga djela, a kao literarne uzore isticao je pripovjedača K. Š. Gjalskoga i pjesnika Đ. Arnolda. Njegovi su kriteriji često nejasni, a ocjene i teze nekonsekventne. U razdoblju moderne bio je izrazito konzervativno opredijeljen, istupajući na strani tzv. starih, tradicionalista na čelu s F. Markovićem.