Konzervatorsko novo iverje

Knjiga Konzervatorsko novo iverje skup je mojih tekstova o zaštiti kulturne baštine koji su objavljivani u dnevnim i tjednim novinama u povodu određenih zbivanja na konzervatorskom planu u najširem smislu, od utemeljenja hrvatske države do danas. Potaknut Matoševim Novim iverjem kao inspirativnim naslovom, htio sam iznijeti vlastito viđenje stvarnosti u turbulentnom i značajnom vremenu, kad se mijenjao svijet oko mene, kad je konačno odgovornost za sudbinu onog životnog segmenta koji se zove kulturna baština, a koji me je zanimao čitav život i koji me i danas zanima, došla u potpunosti u naše ruke tako da za njezinu sudbinu više nemamo potrebe ni opravdanja kriviti ili hvaliti nikoga drugoga do sami sebe. Iverje je stoga što to nisu značajni, na znanstvenim istraživanjima utemeljeni tekstovi, već pretežito iznesene misli i opaske koje su nastale usput u procesu izrade nečega što je veće i značajnije. Novo je stoga što je nastalo u novim okolnostima kad se stvarala država, kad je bjesnio rat i stradala baština i kad je poslijeratna obnova zadirući u prostore koji su nosili identitet nudila tek krov nad glavom. Konzervatorsko pak stoga što je taj termin odigrao značajnu ulogu u povijesti zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj i što je šaptom pao (da parafraziram povijesnu izreku o padu Bosne pod Turke) prije nekoliko mjeseci kad je novi zakon ugasio konzervatorsku struku pretvorivši stručnjake, koje mora poticati sveta vatra (da parafraziram Ljubu Karamana) prema baštini, u činovnike. Zastoje baš u mojem poslu nastajalo konzervatorsko novo iverje? Razloga je više. Od 1983. predajem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Zaštitu spomenika kulture. Reklo bi se da odgajam mlade generacije za zahtjevni konzervatorski posao. U tom je razdoblju gotovo pedeset studenata odabralo konzervatorsku temu za svoj diplomski rad. Cijelo sam to vrijeme uzaludno nastojao da studije povijesti umjetnosti, etnologije i arheologije preoblikujemo tako da se ostvari posebno konzervatorsko usmjerenje na kojem bi se mladi ljudi puno obilnije i primjerenije pripremali za zahtjevni konzervatorski posao. U početku sam bio čvršće vezan s praksom. Sudjelovao sam u radu odbora i komisija u zavodima za zaštitu spomenika kulture i uvijek bio u stanju osluškivati konzervatorsku praksu i dijelom sudjelovati u njoj. S vremenom su te veze slabile i ja sam kao zainteresirani građanin, koji uz to ima profesionalnu zadaću podučavati buduće konzervatore teoriji i praksi zaštite spomenika kulture, počeo dobivati informacije tek iz sredstava javnog priopćavanja, iz novina, s televizijskih ekrana ili s radija. (…) Ivo Maroević