Banalije

Ultimativni Drugi Brane Mozetiča katkad pomisli kako bi prekinuo sve te osjećaje, koji stvarno ne vode nikamo, kako su nas naučili… Skoro pa Sartreov izbor. Onda, nakon što zaviri u priručnike o pozitivnom življenju uvidi da mu nedostaje onaj o bojkotu. Bojkotu svijeta koji bojkotira njega?! Možda, ali prebanalno čak i za Banalije. Njemu, kaže pjesnik, ne može pomoći nitko, jer želi nešto što ne postoji, što je izmislio i što može izbrisati jedino on sam. Zapanjujuće je kako su kratkovidne interpretacije koje će ovakvu poetiku svrstati u rod i red gay, queer… poezije. Da, glas jest takav, ali je tekst kojega izgovara, u svoj njegovoj drugosti i naš, toliko naš, da se plahi među nama preplaše onog banalno nazvanog stranca u sebi. Mozetičeva knjiga nabijena je erotikom, homoerotikom… ljubavlju iz sjene i oni koji misle da je homoseksualizam protuprirodan, a pritom će reći da im ne smeta dok se o njih ne očeše, reči će zašto ti pederi moraju tako izravno i plastično opisivati spolne čine? No, ti ne znaju da su, kako je to ispravno primjetila Monique Wittig, homoseksualci, a ne proleteri prezreni na svijetu: da im je uskraćeno elementarno ljudsko pravo – na javnost njihove ljubavi – i da se eksplikacijama bore za njenu vidljivost.