Istok

“Prvi sam put otputovao u Rusiju dvije tisuće i šeste jer sam želio vidjeti državu u čijoj je sjeni proteklo moje djetinjstvo i mladost”, piše Andrzej Stasiuk na početku Istoka. No ovo nije reportaža, nego roman o ostvarenju davnog sna: doći do kraja svijeta! Istok nas tako vodi preko radničkih četvrti Varšave i siromašnih sela na Bugu, preko stepa i gradova središnje Azije sve do granice Kine i njezinih fatamorgana. Ovaj roman ceste na istočni način ujedno je i oda krajevima nevinim u svojoj bezvremenosti, u kojima povijesna odgovornost postaje tek primisao, a pravo se oslobođenje pronalazi kad se preživi vrelo i kratko sibirsko ljeto, negdje na putu kojim je Džingis-kan krenuo prema zapadu. U svojem romanu Istok Andrzej Stasiuk nastavlja intrigantno putovanje započeto u ranijim djelima, u Taksimu i Na putu za Babadag. Kad netko rođen u Varšavi, tko je dezertirao iz vojske pa dio osamdesetih proveo u zatvorima, propituje što znači biti dijete komunizma, nema dvojbe da se s njim vrijedi zaputiti na Istok. Kome bi uopće palo na pamet da se kroz istočnu Ukrajinu uputi u Rusiju, putujući tisuće kilometara preko stepa i pustinja sve do kineske granice? Poljski pisac Andrzej Stasiuk najpoznatiji je upravo po toj vrsti putopisa po zabačenim nepoznatim krajevima u koje nitko ne putuje, kao Na putu za Babadag. Zašto u Rusiju? Zato što je socijalizam dio njegove prošlosti, ali i da se uvjeri kakve je fizičke tragove sistem ostavio iza sebe u nigdini. Na tom putu na rub imperija, ali u srce metafore – kako sam kaže – nalazi samo propast. Umjesto bilo kakvih ostataka, on nailazi na poništenje materijalnog. Tragove socijalizma i bilo kojeg poretka guta i briše beskrajna stepa u kojoj vlada bezvremenost, vječna sadašnjost. Tamo i sama riječ revolucija postaje besmislena. – Slavenka Drakulić