U predvorju vlasti. Dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku.

Dubrovački antunini, najznačajniji i najbogatiji dio građanskog sloja okupljen u bratovštini Sv. Antuna, iz više su razloga značajna istraživačka tema. Bratovština Sv. Antuna, usudio bih se reći, zapravo je genijalni dubrovački “izum” – kako pronaći način da se u dugom vremenskom trajanju osigura socijalni mir. Naime, kada je 1332. godine zatvoreno dubrovačko Veliko vijeće, klasna podjela na vlastelu, koja jedina mogu sudjelovati u političkoj vlasti, i svog ostalog stanovništva bila je “zabetonirana”. Nekad protočni vlasteoski krug, u koji se relativno lako moglo ući, zatvaranjem vijeća postao je neprobojan. No, stvarni život je donosio nove okolnosti. U Dubrovnik su kontinuirano dolazili novi doseljenici, neki od njih svojim su ugledom i bogatstvom nadmašivali vlastelu. Demografske krize, pogotovo ona izazvana kugom 1348. godine, zbog velikog su pomora stanovništva (pa tako i vlastele), dovodile su i veće skupine doseljenika. Već stotinu godina nakon zatvaranja vijeća, u Dubrovniku je izrastao relativno veliki krug novih obogaćenih rodova, lišenih bilo kakva utjecaja u vlasti. Tu potencijalnu socijalnu “bombu” Dubrovčani su neutralizirali osnivanjem bratovštine Sv. Antuna. Stvorili su, slikovito rečeno, “rezervno” plemstvo ili kako je Zrinka Pešorda Vardić vrlo pogođeno definirala – “pripitomljene građane”, krug uglednih rodova koji, doduše, neće moći sudjelovati u radu Vijeća, neće donositi političke odluke, ali će biti pripušteni na najznačajnije činovničke funkcije u Dubrovačkoj Republici (kancelari, bilježnici). Taj krug dubrovačkih antunina Zrinka Pešorda Vardić izvrsno je analizirala u svojoj knjizi, također pogođena naslova “U predvorju vlasti”.