Mirna ulica, drvored

Još se osjeća tanak zadah truleži. Glasovi su se na ulici prorijedili, počinje vrijeme večernjih televizija, udara ovaj umjetni zvuk zvona s crkve. Don… Don… Ni tornja ni zvona, samo se metalno glasa CD sa zvonima, doziva nešto patvoreno i lažno. Nigdje, nigdje toliko laži kao u ovom zvuku koji je sve agresivniji i agresivniji, glasniji i glasniji, kao da pokušava zaglušiti primisao da se radi o lažnom zvonu, lažnog dozivanja. Nekada je u ovo vrijeme odbijala ura od noći, stvari su imale svoj red, crkve krovove i zvonike, zvonici zvona, a zvona zvon. A sad lažno zvono, na zgradi bez krova i zvonika, iznad lažno mirne ulice, udara li udara. Ura je od noći narode, vrijeme je crnog baršuna, baršun vas neće izdati, njime ćete sve pokriti… Nezvani, nezvani, ne zvoni, ne zvoni… Nepoznat netko je, u noći 20. kolovoza 2003. godine, ubio Emanuela Pongračića, na posebno okrutan način. Ali to je tek početak nemilih događaja u jednoj mirnoj zagrebačkoj ulici s drvoredom. U romanu Nade Gašić pred nama defiliraju nerealizirani špijuni, gospođe koje traže svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci, ljudi bez domovnice… panoramski promotreni, uvećani i razlučeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica. Nameće se pitanje: živimo li s ubojicama ili je možda za sve kriva globalno poremećena, pregrijana klima? Bez obzira na odgovor, sitne duše i licemjeri sveudilj tiho marširaju, a mirna ulica postaje slika nasmiješenog lica, lica bez obraza.