Lako prevozni zdrug Hrvatske legije

U borbama od Une do Dona, kolovoz 1941.-prosinac 1942. U široj javnosti malo je poznato da se na Istočnom bojištu, osim 369. pojačane (hrvatske) pješačke pukovnije, borila ijedna postrojba Hrvatskog domobranstva pod talijanskim zapovjedništvom. Riječ je o Lako prevoznom zdrugu Hrvatske legije ili Legione Croata Autotransportabile, kako je glasio službeni naziv postrojbe na talijanskom jeziku. Osim jednostrane obrade tematike Drugoga svjetskog rata od strane jugoslavenske historiografije, uzrok relativne nepoznatosti Lako prevoznog zdruga nalazi se i u samome razlogu njegova postanka. Naime, Italija je brzo prozrela koja je prava svrha Hrvatske legije i da je vlada NDH preko nje htjela zaobići odredbe Rimskih ugovora, koji su se odnosili na odredbe o ustroju Hrvatskog domobranstva. Stoga je Italija zahtijevala da se Hrvatska legija stavi pod njezino zapovjedništvo i da se bori u sastavu njezina ekspedicionog zbora na Istočnom bojištu. Nakon što je njemačka strana odbila takvu mogućnost, Italija je postavila zahtjev da Hrvatsko domobranstvo ustroji dodatnu postrojbu dragovoljaca koja bi se stavila pod njezino zapovjedništvo, na što je vlada NDH nevoljko pristala. Kako su Rimski ugovori u hrvatskoj javnosti vrlo loše prihvaćeni i nakon njihove objave zavladalo je izrazito protutalijansko raspoloženje, u vodstvu NDH odugovlačili su sa slanjem Zdruga na obuku u Italiju, nadajući se da će uspjeti izbjeći preuzetu obvezu. Kada je u prosincu 1941. Zdrug ipak upućen u Italiju, taj je događaj vrlo slabo popraćen u ondašnjim medijima. Za razliku od 369. pojačane (hrvatske) pješačke pukovnije, o djelatnostima Zdruga tijekom čitavoga njegovog postanka vrlo se malo pisalo i govorilo, kao da ga se krilo od javnosti, a tijekom boravka poglavnika Ante Pavelića na Istočnom bojištu Zdrug je bio jedina postrojba Hrvatske legije koju nije posjetio. (iz Predgovora)