Eugen Dido Kvaternik : sjećanja i zapažanja 1925 – 1945 : prilozi za hrvatsku povijest

KVATERNIK, Eugen Dido, političar (Zagreb, 29. III. 1910 — kraj grada Río Cuarto, 10. III. 1962). Sin vojskovođe i političara Slavka. U Zagrebu maturirao 1928. u klasičnoj gimnaziji i započeo studij prava, koji je neko vrijeme polazio i u Berlinu. S B. Jelićem, M. Lorkovićem i V. Singerom djelovao u udruzi Hrvatska mladica i Hrvatskom akademskom (pravaškom) klubu »Kvaternik«, u ožujku 1932. suorganizirao studentske prosvjede protiv diktature, u prosincu 1933. nakon otkrivanja planiranoga atentata na kralja Aleksandra izbjegao u Njemačku, potom u Austriju te Italiju, gdje ga je 1934. A. Pavelić imenovao pobočnikom Upravnoga zapovjedništva ustaške organizacije te blagajnikom Glavnoga ustaškoga stana. Kao organizator atentata u Marseilleu u listopadu te godine uhićen u Torinu, zatočen, potom 1936. interniran na Lipare (1937. imenovan zapovjednikom tamošnjega ustaškoga logora), naposljetku od 1940. na talijanskom kopnu. Vrativši se 15. IV. 1941. s Pavelićem u Zagreb, postao gradskim povjerenikom za javni red i sigurnost, ubrzo i ravnateljem istoimena Ravnateljstva, u svibnju pak državnim tajnikom u Ministarstvu unutarnjih poslova te u kolovozu zapovjednikom Ustaške nadzorne službe; također bio član Poglavnikove tjelesne bojne (od 1942. u činu ustaškoga pukovnika). Kao zapovjednik redarstvenih, obavještajnih i sigurnosnih služba NDH organizirao progone i ubojstva, ustrojio logorski sustav te utjecao na postupanje pokretnih prijekih sudova. Nakon redarstvene akcije u Srijemu, u kojoj je u travnju 1942. ubijeno više stotina srpskih civila – uz istodobne glasine kako K. s ocem priprema protutalijanski državni udar – njegovu su smjenu zatražili njemački krugovi te je u rujnu podnio ostavku, a neovisno o njoj Pavelić ga je 13. listopada razriješio svih dužnosti. Od veljače 1943. živio u Slovačkoj, potom u Austriji i od svibnja 1945. u Italiji, odakle je 1947. otišao u Argentinu, gdje se, do pogibije u prometnoj nezgodi, u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1952–53, 1959, 1961–62) kritički osvrtao na Pavelića, odredivši se kao naivni izvršitelj njegovih naloga, koji se navodno još od pol. 1942. zauzimao za pridobivanje Srba protiv komunista. Te je članke s drugom građom i životopisom J. Jareb objavio kao knjigu Sjećanja i zapažanja 1925–1945 (Zagreb 1995), a A. Selak dijelom u zbirci Hrvatska zauvijek (Zagreb 1996). Njegova je rasprava o Rimskim ugovorima, nastala nakon smjene, po svem sudeći izgubljena. Služio se konspirativnim imenima Egon Kramer, Eugen Rakovički i Longin.