Ono što je bilo

Vrag je živio u sobi sestre Valerije – gornji kat, pravo sa stuba – u crvenoj sobi presvučenoj atlasnim moareom s vječnim i jakim kosim stupom sunca gdje se neprekidno i skoro nepokretno kovitlala prašina. Počinjalo je tako da bi me nagovarali ići onamo: “Idi Musja, tamo te netko čeka” ili “Brže, brže Musenjka! Tamo te čeka (otegnuto) iznenađe-e-nje”. Zagonetnost je bila tek simbolična, jer ja sam upravo odlično znala kakav je taj “netko” i kakvo je to iznenađenje, a i oni što su me nagovarali znali su da – znam. Bili su to ili Augusta Ivanovna ili Asjina dadilja Aleksandra Muhina, ponekada i nekakva gošća, no uvijek – žena, i nikada – majka, i nikada – sama Valerija….