Autopsija apsolutnoga

Schellingov nedovršeni projekt. Ako filozofija treba biti uspješna kao idealistički projekt, onda po Miladinovu slijedi paradoks: idealizam (koji je pokušavao prikazati zbilju kao nešto što mu je imanentno) slavi svoj najveći trijumf tek kada može pokazati nešto što je nedostižno za svijest. No baš se time idealizam i povlači pred zbiljom koja je neovisna o svijesti. Stoga se Schellingov kasni obrat točno može opisati kao rekantizacija filozofije. Umjesto s totalitarizacijom uma, imamo posla s njegovom samo-kritikom (i to je kantovski). Ali za razliku od Kantove kritike -to je teza koju iznosi Miladinov – kritika na koju misli Schelling ne može se više opisati kao neka vrsta imanentnog povlačenja granice uma. U njoj se povlači granica umu samom ili u cjelini, i to s nekog stajališta koje se konstruira izvan njega. Tako se samokritika preobražava u meta-kritiku uma (ili filozofije).