Povijest Dubrovnika

Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku objavio vrijedno izdanje Najbolje od talijanske historiografije Ennio Stipčević Tijekom druge polovice 16. stoljeća na visoke crkvene funkcije u Dubrovniku postavila je Sveta Stolica nekoliko učenih Talijana, koji su zadužili kulturni život u Gradu. Djelatnost neformalne akademije koju je u ljetnikovcu na otoku Šipanu sakupio dubrovački nadbiskup Ludovico Beccadelli dobro je poznata još od eseja Torbarininih i Nazorovih iz 30-ih godina prošlog stoljeća, dok su zbog nekog razloga manje poznati tiskani dvosveščani govori dubrovačkoga nadbiskupa Rafaela Bonellija (Venecija, 1587). U toj niski Talijana, zaslužnih crkvenih poslenika, istaknuta je figura bio Serafino Razzi (1531–1611), dominikanac, plodni crkveni pisac, povjesničar i polihistor. Dvije je godine proveo u Dubrovniku: najprije je obnašao dužnost nadstojnika dominikanskog samostana (1587), a potom je bio postavljen za vikara dubrovačke nadbiskupije (1588). Relativno kratka dvogodišnja Razzijeva dubrovačka epizoda, nakon koje se vratio u Italiju, pokazala se iznimno plodonosnom. Ne samo da je u potpunosti ispunio očekivanja nadređenih crkvenih poglavara te je uspio uvesti red i stegu u dominikanski samostan i u crkvenu dubrovačku zajednicu, nego je objavio i prvu tiskanu povijest grada Dubrovnika (Storia di Raugia, Lucca, 1595), a tiskao je također životopis blažene Ozane Kotorske (Vita della Beata Osanna da Cattaro, Firenca, 1592). Važna je i rukopisna kompilacija o povijesti dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa koju je Stjepan Krasić nedavno objavio u kritičkom izdanju i hrvatskom prijevodu.