Mjestance jedno puno draži : Hilferding i Neda u žutim cipelama

Da krivo ne shvati njezine riječi, požurila se objasniti. Stajala je uz klupu i uzbuđeno disala. Što je taj dotični činio dok je stajala i disala? Klečao na travi?! Bljesnuo mu je natraljni zeleni trag na hlačama. Nije li takav položaj neudoban i iskušanim ljubavnicima, upitao je s prijatlejskim razumijevanjem. Dabome da je njezin kavalir, kojeg je izabrala za tu noć, poslije nekog vremena ustao. Kako bi digla noge, da nije ustao? – Zaboga Nedo, kako si mogla!? Ljuljala se u švalerovim snažnim rukama zabavljajući se svojim žutim cipelama koje su, kao da se pune i prazne svjetlom, pri svakom pokretu bljeskale na mjesečini. Miroslav Mićanović, književni kritičar …Roman je iznimno zanimljiv, vrijedan i izmiče aktualnoj književnoj praksi da se o oszbiljnom nerijetko ne govori dovoljno pripovjedački pouzdano i da se složenoj strukturi povijesnoga i njegove svakodenvnice ne odgovori jedanko upitno i sa sumnjom…