Bomboni od meda

Priča protječe kao da joj je moto onaj stih Elvisa J. Kurtovicha: „nosila je ljepotu k’o prokletstvo. Marta je rođena da bude obična otočka žena, koja će svoj vijek proživjeti uredno – stasati, udati se, raditi u polju, ići u crkvu, nositi udovičku crninu – onako kako su to činile tolike druge, prije i poslije nje. Ali u njoj je bilo nečega što joj nije dalo… Oko Marte događala se povijest, veliki događaji dvadesetog stoljeća, i rat, a ona se fatalno i krvavo zaljubljivala, živeći svoju sudbinu, koja je na kraju toliko nalik sudbini našega vijeka. O Marti pričaju oni koji su došli nakon nje, pa skupljaju ono što je ostalo. A nije, zapravo, ostalo ništa. Iza čovjekove sudbine ne ostaje ništa. Milana Vlaović ovim se romanom potvrdila kao vrlo dobra pripovjedačica koja pritom pripovijeda o onome što je dugo ostajalo izvan glavnoga tijeka hrvatske književnosti. Dok je u svom prvom romanu Blato pričala je o hrvatskoj provinciji, malo pred ratove iz devedesetih, u Bombonima od meda priča o ženi koja je u najgora doba, usred velikog svjetskog rata, pošla, vođena svojim ljubavima, s otoka u svijet. Priče o ženama s ruba i iz provincije, priče su o zemlji i o vremenu.