Spomenar

O najvećim duhovima u povijesti, ne može se ozbiljno govoriti a da se, pritom, ne dotaknu filozofski, teološki, antropološki, psihološki, etički, politički i drugi problemi koje su dodirnuli, ili na njih odgovorili. Jedva se može naći kakva važnija pojava u političkom i kulturnom životu epohe takvih iznimnih pojedinaca a da u njihovu djelu, ovako ili onako, nije odjeknula. Mnogi od njih imali su neobičnu sposobnost da zbivanja i ličnosti svojega doba, na osobit način, povezuje sa zbivanjima i ličnostima iz najdublje starine, stavljajući ih na mjesto u svojem imaginativnom univerzumu: pred njihovim se pogledom svaka, pa i najbanalnija, stvarnost prometala u simbol. Upravo su to teme koje zanimaju Marka Grčića kad promišlja djela velikana književne riječi. U svoje oglede o pjesnicima i njihovim djelima unosi često, s jedne strane, kontekst vlastita života, primjerice dob kad se prvi put susreo s nekim djelom (a što može uvelike odrediti osobnu recepciju), a s druge društveni kontekst – koji može uvelike odrediti recepciju pisca i djela u nekoj kulturi: Svačiji je život pun, vidljivih i nevidljivih, ožiljaka od rastanaka, koji su, najčešće, trajni čak i onda kad se činilo da su privremeni. Takav je i moj život. Jedan, fikcionalizirani, primjer tuđih uspomena, te tri druga primjera, iz Vergilija, Dantea i Francea, kad sam se s njima, još u mladosti, prvi put susreo, na neki su način uobličili i kaos moga iskustva. I, zato, ovo nije ogled o njima nego pokušaj da se obnove uspomene na ono što su meni značili.