Omiljena igra

U Omiljenoj igri Leonard Cohen kazuje priču o Lawrenceu Breavmanu, židovskom mladiću iz montrealske obitelji, i njegovoj potrazi za vlastitim pjesničkim glasom. I dok se Breavmanovi doživljaji uvelike poklapaju s onima iz Cohenova života – očeva smrt, majčina neuroza, boravci u ljetnom kampu, i premda je Breavmanov prijatelj Krantz sličan Cohenovu prijatelju Mortu Rosengartenu, poslije poznatom kanadskom kiparu, i premda je u roman uključena Breavmanova poezija u stvari Cohenova poezija iz njegove druge knjige Kutija sa začinima Zemlje, sasvim je pogrešno pretpostaviti kako je riječ o autobiografskome romanu. Breavman nije i ne može biti Cohen, ne samo zato što pripovjedač održava ironičnu distancu prema svome protagonistu, nego zato što Lawrence Breavman nije ja. Ali smo učinili mnogo istih stvari. Fragmentarna struktura romana koju čini niz lirskih pasaža, autobiografičnost, divlja romantičnost, ljubav i seksualnost, dnevnički ulomci u kojima Breavman pripovijeda o sebi u trećem licu – sve je to prepoznatljiv kompendij Cohenovih motiva. Naslovna, metaforička omiljena igra – koje će se Breavman sjetiti tek na zadnjoj stranici romana – nije ljubav, nego nešto sasvim drugo – ostaviti trag, rekli bismo, u snijegu, ili u svijetu, a njezin pronalazak trenutak je odluke za Lawrencea Breavmana, njegova izbora da se oženi Muzom i B-gom (kako ga Cohen piše), ali i umjetnički alibi Cohenova vlastita životnog puta. Omiljena igra istodobno je posveta Montrealu, gradu na rijeci St. Lavvrencea, koji je Cohen poslije opjevao u svojoj najslavnijoj pjesmi Suzanne, nježan i ujedno okrutan prikaz odrastanja i pop-kulture u Kanadi 1950-ih, kao i portret senzibilnog pjesnika, muškog prijateljstva i prvih ljubavnih priča. Leonard Cohen nije imao ni punih trideset godina kada je 1963. objavio svoj prvi roman Omiljena igra s kojim je, tada već slavan u Kanadi kao pjesnik, postao isto tako slavan prozaist. Istodobno, on je jedini pisac koji je postao svjetska pjevačka pop-zvijezda. I kad se na vrhuncu slave povukao u zen-budistički samostan, ostao je dosljedan sebi. Kao i onda, tako i danas, kad se opet vratio u svijet na svoju Boogie Street, u zenovskoj pomirenosti sa sobom i svijetom slijedi samo kurvinsku umjetnost Poezije.