Aleja Viktora Bubnja

Aleja Viktora Bubnja prva je potpuno autobiografska knjiga Teofila Pančića, u kojoj, između ostalog, opisuje i godine svog odrastanja u Zagrebu. Većina stvari koje je do danas objavio Teofil Pančić kao da je pisana iz viđenja osobe kakvom smo mogli postati da nas nije ponijela ostrašćenost posljednjih dvaju desetljeća, gdje je teško reći je li gore ubijanje devedesetih ili izravnavanje računa nultih i desetih godina. Pančić je odrastao u osobu kakvom su mnogi mogli biti, samo da se nisu dali ponijeti od strane kojekakvih bujica, bile one političke ili teorijske, estetske ili slavohlepne. Iz njegovih je tekstova u čitatelja redovito gledao i dječak koji još uvijek voli stripove Paje Patka i biće čija je tananost zgrožena bestijalnošću vremena i prostora. Postoje ljudi koji su poput automobila što funkcioniraju samo na 5000 obrtaja, i potpuno su neupotrebljivi kada se gas spusti na 1500, što je, je li, optimalno i normalno kretanje cestom, što su, povijesno konstatirajući, takozvana, geteovski rečeno, nezanimljiva vremena i, kao, monotone vožnje. Kako je to biti čovjek koji se ne usteže ponašati posve normalno u nenormali – to je osnova iz koje nastaje intonacija Pančićevih tekstova. I to je i ključno mjesto njegova rizika: odbijanje pridruživanja plemenu, dječje (ali ne naivno, nego nekako čisto) ostajanje na distanci, nastojanje da se o svemu promisli što je moguće hladnije glave, prebivajući, predinovski kazano, na svoji strani. *** Dakako, ima i onih koji će ostati ravnodušni ili se čak raspizditi Pančićevim tekstovima. Prostaci i neznalice u ovakvim prilikama imaju ready for use objašnjenje kako je riječ o jugonostalgiji pa i, kako je danas popularno kazati, pokušaju obnove bivše Jugoslavije. Ti desničarski magarci ne mogu ni pojmiti da ima nas koje ideja države ne uzbuđuje, koji, dapače, smatraju da je to bezvrijedna i mizerna težnja, kojima je život prekratak da bi razmišljali o granicama Srbije i koje stvaranje nezavisne Hrvatske ne impresionira više nego kad netko napravi Eiffelov toranj od žigica. Ne spašava zaista Teofil Pančić Jugoslaviju, jer kako bi on to i mogao. Rekonstruirajući život koji je nepovratno izgubio, brižljivošću i marom kojom bi netko drugi lijepio komadiće razbijene keramičke vaze, Pančić spašava tek svoju dušu, otima je Carstvu Tame koja, kako je sam napisao, možda započinje baš time što će čovek zaboraviti ono što ga je stvorilo takvim kakav jeste. Ante Tomić *** Teofil Pančić rođen je u Skopju 1965. Živio u raznim gradovima SFRJ, prateći očevu službu. Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, ukoliko je ikada odrastao, što je dvojbeno. Majka mu je, za nagradu zbog uspješno završenog 8. razreda OŠ „Gustav Krklec“, poklonila narančasti pisaći stroj tbm deluxe, proizvođača „Iskra“ iz Bugojna. Kako iz raznih razloga nije uspio postati vozač dugolinijskog međugradskog autobusa ili moćnog šlepera, što mu je bila dječačka želja, postao je pisac opće prakse – što mu je bila druga dječačka želja. Živi od pisanja i čitanja, objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge kao i izvan nje, a beogradski nedeljnik „Vreme“ voli smatrati svojom matičnom lukom. Živi u Zemunu i Novom Sadu. U Zagrebu od 2001. obično spava u hotelu, i u tome još uvijek nalazi nešto bizarno. Dva puta godišnje nakratko živi u Istri, a mogao bi i stalno. Osim ove, objavio je još šesnaest knjiga.