Gangabanga

Prvi roman najproduktivnijeg i, nesumnjivo, jednog od naših dramatičara već za života smještenih u ložu, Ivana Vidića, je krimi-satira o dobu nam suvremenom, post-ratnom i, iznad svega, tranzicijskom. Naime, u naše doba odjeci ratnih eksplozija nikako da izvjetre iz nekih glava, a vremena su već druga, pošasti najbrutalnijeg kolonijalističkog kapitalizma i megakonzumerizma neprimjetno i kapilarno su se uvukle u naš svijet i metastaziraju neslućenim stazama i bogazama. Gangabanga je sve na jednom mjestu: bijesan pamflet poniženih i uvrijeđenih, Jaccuse s početka milenija, traganje za novim poretkom dostojnim čovjeka na bilokakvim osnovama, za drugim i trećim putem, konačno – ironičan bijeg u pasatizam i seosku idilu od blagodati divnog NOVOga superpovoljnog svijeta – akcija u svijetu koji se pasivizirao uslijed viška sconto-akcija i nikom potrebnih gratisa, zbog diktata polupismenih medijskih diktatora i siliko-njiziranih celebrityja bez trunke cerebralnosti. Zbog svega toga Vidićev stil je adekvatno eruptivan, strastan i zanesen, digresivan i refleksivan, a onda opet lirski nježan i zavodljiv, kao sama magma revolucije, kao matica što sa sobom nosi i mulj i zlato. Promatrajući nekoliko parova i paralelnih odnosa (otac – sin, uspješna i neuspješna kurva, parovi na početku veze…) Vidićev (anti)junak epski grabi u panoramu društva i njegove premnoge slojeve, grupe i klase. Da, klase. U ime mnogih tranzicijom devastiranih, a nadasve za svoj gušt, Vidićev junak uzvraća udarac i otada mirno spava. Što ne vrijedi i za ovu knjigu koja jamči nesanicu.