Hrvatska grafika

Riječ je o prvom sustavnom pregledu hrvatske grafike u sklopu kojeg će biti predstavljena relevantna tradicija i suvremena produkcija. Hrvatska grafika ima bogatu višestoljetnu tradiciju, pri čemu su mnogi hrvatski grafičari, značajno doprinijevši svojim radom grafičkoj umjetnosti u doba kada su djelovali, ostavili neizbrisiv povijesni trag ne samo u povijesti hrvatske grafike već je njihovo stvaralaštvo obilježilo i mnoge europske grafičke centre, osobito u XVI. stoljeću. Hrvatska suvremena grafika, koja se nadovezuje na bogatu grafičku tradiciju, prepoznatljiva je svojom osebujnim uspješnim likovnim izrazom, stoga ne čudi što danas imamo čitav niz grafičara koji su svojim radom ne samo zapaženi već i nagrađivani izvan granica Hrvatske. Zbog svega toga je opravdano i korisno na jednome mjestu opisati grafičku umjetnost u Hrvatskoj i umjetnike grafičare i to u vremenskom razdoblju od nastanka prvih hrvatskih grafika pa sve do danas. Dosad takvog pregleda grafičke umjetnosti u Hrvatskoj nije bilo. Grafika se kao vizualni medij u Hrvatskoj javlja usporedo s tiskarstvom u drugoj polovici XV. stoljeća, a postaje osobito popularna u doba renesanse zahvaljujući knjižnim ilustracijama, poglavito onima u liturgijskim knjigama, i to na hrvatskome jeziku, tiskanima u Veneciji, ali i u tiskarama koje su se nalazile u Senju, Rijeci, Nedelišću i Varaždinu. Posebno će se istaknuti kreativni doprinos povijesti europske grafike nekolicine umjetnika, majstora podrijetlom iz hrvatskih krajeva, koji su djelovali izvan uže domovine: Andrije Medulića (Andrea Meldolla Schiavone), Martina Rote Kolunića, Natalea Bonifacija i Jurja Julija Klovića (Giorgio Giulio Clovio). Istaknut će se i vrlo vrijedan grafički doprinos književnika, povjesničara i kulturnog djelatnika Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.), koji se okušao i kao grafičar-bakropisac. Boraveći između 1676. i 1679. godine u Wagenspergu (Bogenšperk) kod slovenskoga polihistora Janeza Vajkarda Valvasora, izradio je prema Valvasorovim crtačkim predlošcima niz grafičkih veduta hrvatskih i slovenskih gradova te burgova u tehnici bakropisa. Razvoj studija grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu značajno je doprinio razvoju hrvatske grafike. U razdoblju od utemeljenja Akademije 1907. do osnutka Grafičkog odsjeka 1956. grafika je bila samo jedan od kolegija studentima Slikarskoga i Kiparskog odsjeka, ispunjen uglavnom litografskim i bakropisnim vježbama. Menci Klement Crnčić, uz to što je jedan od utemeljitelja Akademije, ujedno je i prvi naš visokoškolovani grafičar (prof. Wiliam Unger, Beč). Neosporno je da moderna hrvatska grafika započinje s Mencijem Klementom Crnčićem kojega slijedi Tomislav Krizman koji ga je nadmašio temperamentom, raznovrsnošću motiva i tehničkih postupaka. U grafici XX. stoljeća obradit će se niz zapaženih hrvatskih grafičara od Bele Čikoša Sesije, nezaobilaznoga Miroslava Kraljevića, Crnčića i Krizmana, pa sve do suvremenih hrvatskih grafičara kao što su Igor Čabraja, Ivana Franke, Mirjana Vodopija i mnogi drugi. Posebno će se obraditi vrlo vrijedna produkcija grafičkih mapa od Krizmanova prikupljanja vlastitih grafika u zajedničke korice 1907. i mape Proljetnoga salona iz 1920. godine pa sve do zapaženih izdanja kao npr. Zbirke Biškupić. Posebno će se opisati hrvatski ex libris, kao važna dionica „male grafike“, od onih najstarijih pa sve do danas, uključujući i zasebne zbirke. Zasebno će se opisati najveće samostalne zbirke grafika u Hrvatskoj, kao i najvažnije grafičke smotre. Zasebno poglavlje je opis studija grafike u Hrvatskoj.