Uvjerljivo drugi

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve, samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje – ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića. A o čemu Popovićev mladi pisac piše? Uglavnom, o onome što živi. O ljubavi i djevojkama, o izlascima i lutanjima, o poslu koji se odrađuje i prijateljstvu koje se stavlja na kušnju, o sanjarenju i životarenju, o nikada prvima, ali uvjerljivo drugima, o svoj sili bendova čija je glazba soundtrack uz koji se lako može zaboraviti i(li) otplesati život. Naravno, Popovićev pisac piše i o pisanju. Ako i nije generacijski, Uvjerljivo drugi roman je koji od prvog do zadnjeg retka govori o sada, tjerajući nas da se zamislimo nad onim što će nas, i naše klince, u zemlji u kojoj živimo dočekati sutra. Poetična i duhovita, brza i samoironična, Uvjerljivo drugi uvjerljiva je (i) druga knjiga jednoga od najzanimljivijih glasova nove hrvatske književnosti.