Čudo ruže

Čudo ruže (Miracle de la rose, 1946), slavljeno kao remek-djelo, žestoka je, subverzivna i provokativna priča o Harcamoneu, idealiziranom ubojici osuđenom na smrt, kojeg je pripovjedač sreo u zatvoru neposredno prije njegova pogubljenja. Riječ je o pripovjedaču koji, premda nosi autorovo ime u romanu, ne odgovara činjeničnoj zbilji jer Genet nikada nije bio zatočen u kaznionici Fontevrault i nije poznavao tog legendarnog zločinca. U romanu se sjećanja iz djetinjstva (kazneno-popravni dom Mettray) i surova zbilja kaznionice Fontevrault miješaju u gustoj pripovjednoj masi jednako hibridne građe sastavljene od njegovana stila do krajnje vulgarnog šatrovačkog govora. Okrutna zbilja obilježena homoseksualnim orgijama, poniženjima i eskalacijom svih vrsta zala rekonstruirana je u nekoj vrsti vremensko-prostornog mozaika u kojem se nižu, križaju i stapaju epizode iz Mettraya i Fontevraulta što ih glas pripovjedača usmjerava tako da pokaže kako je riječ o svjesnoj tvorevini, a ne o jednostavnom kolažu uspomena. Ako je Mettray idealiziran, Fontevrault je prikazan u svoj svojoj grubosti, da bi se ta rugoba života mogla transformirati u čudesnu ljepotu, u spoj mašte i pjesničkog umijeća kao voljan i svjestan čin koji ispituje i istražuje mistične putove da bi se uronilo u božansko, na što, uostalom, simbolika Ruže i upućuje.