Afrikanac

Dugo sam maštao kako mi je majka crnkinja. Izmislio sam priču, prošlost da bih, po povratku iz Afrike, pobjegao od zbilje, u tu zemlju, u taj grad u kojem nikoga nisam poznavao, u kojem sam postao strancem. Zatim sam otkrio, kada se moj otac otišavši u mirovinu vratio živjeti s nama u Francusku, da je on Afrikanac. Bilo je to teško priznati. Trebao sam se osvrnuti unazad, ponovno započeti, pokušati shvatiti. U znak sjećanja na to, napisao sam ovu knjižicu. Ovako počinje autobiografski roman Afrikanac (L’Africain, 2003) u kojem francuski nobelovac Jean-Marie Gustave Le Clézio pripovijeda o šoku koju je doživio kad se u dobi od osam godina s majkom i bratom pridružio ocu, britanskom liječniku, u Nigeriji. Tada je, veli, naučio promatrati svijet oko sebe, cijeniti druge i drukčije ljude i zauzimati se za njihov nečujni glas. Svoj bijes protiv ugnjetavanja slabih pisac je utkao u niz djela iz rane faze da bi potom stišao gnjev i promijenio stil, za što je zaslužan drugi ključni doživljaj: amerindijanska kultura s kojom dolazi u doticaj u Meksiku 1967. Tragajući za čistoćom i ravnotežom duhovnog i tjelesnog, osjetilnog i refleksivnog, božanskog i zemaljskog, Le Clézio je nizao romane, pripovijesti, putopise, eseje, prijevode iz indijanske mitologije, biografije, ali i knjige za djecu. Premda varljivo jednostavnim, a ipak elegantnim i poetskim stilom autor poziva čitatelje da i sami bruse intuiciju i slušaju glazbu mikrosvijeta oko sebe, tu nije riječ o meditativnoj prozi, jer kao što se punoća i cjelovitost iskazuju uvijek u novim nerješivim proturječnostima, tako se i suptilnost i provokacija prirodno sljubljuju u njegovu djelu u himnu ljepoti. Ne čudi stoga što je Le Clézio 1994. proglašen najvećim živućim književnikom francuskog jezičnog izraza. Roman Afrikanac je ključni tekst za razumijevanje njegovoga golemog opusa.