Bajke, kraljevi, lupeži

“Bajke, kraljevi, lupeži” druga je u nizu zbirki priča namijenjenih odrasloj publici u kojoj je sedam hrvatskih književnika odlučilo oživjeti sedam zrelih muških likova iz “Crvenkapice”, “Pepeljuge”, “Ivice i Marice”, “Bajke o ribaru i njegovoj ženi”, “Postojanog kositrenog vojnike”, “Jezerske vile”, “Ljepotice i zvjeri”. Zahvaljujući spisateljskim glasovima Darka Macana, Ludwiga Bauera, Igora Štiksa, Želimira Periša, Zorana Pongrašića, Borisa Perića i Romana Simića, svaka od reinterpretiranih bajki osvjetljava glavne junake iz sasvim novog kuta. Zbirku priča Bajke, kraljevi, lupeži, u kojoj su zastupljeni Darko Macan, Ludwig Bauer, Boris Perić, Zoran Pongrašić, Želimir Periš, Igor Štiks i Roman Simić, bilo bi sasvim promašeno smatrati nekakvim natjecateljskim, „muškim odgovorom na „ženski izazov. Naprotiv, ona je logičan, očekivan „nastavak knjige Žene, bajke, kraljice i njom će zaokružiti jedan zanimljiv književni pothvat i sliku vremena u kojem je nastala. Riječ je o projektu u kojem su se svi autori susreli s istim zadatkom: da odaberu jedan lik iz neke od zapisanih usmenih bajki – a i jedni i drugi uglavnom su birali priče koje su do nas doprle posredstvom Charlesa Perraulta ili braće Jacoba i Wilhelma Grimma – i da u svojoj umjetničkoj bajci ponude novo, drukčije čitanje. U nekim važnim elementima spomenuti „zadatak pisaca sasvim je u duhu poetike postmodernističke proze, ponajprije u težnji da ne zaboravlja i ne zanemaruje baštinu (u ovom slučaju folklornu), nego da iz nje crpe nove stvaralačke mogućnosti. Govoreći o sličnostima i razlikama izmedu dvaju oblika bajki, književni teoretičar Milivoj Solar kaže kako umjetnička bajka (za koju se ponekad koristi i izraz autorska) „slijedi temeljno prepletanje čudesnog i prirodnog, neke uobičajene likove situacije te poseban ugodaj i jak dojam simbolike prisutan u usmenim bajkama, ali je u kompoziciji mnogo slobodnija, likove oblikuje ne samo kao tipove nego im redovito daje a psihološku karakterizaciju, posvećuje pozornost i socijalnoj pozadini zbivanja, a svršetak nije uvijek sretan. – iz predgovora, Strahimir Primorac