Bijeli klaun

(…) Odjenuo sam svoje bijelo odijelo, namazao lice bijelom bojom i otišao. (…) Nisam žurio, nisam putovao vlakom ni autobusom, putovao sam pješice. Ljudi su se okretali i čudili. Pitali su jedan drugog tko sam ja, sve dok se nije počelo pričati da svijetom hoda bijeli klaun. Otada sam čuo kako šapuću: – To je taj, to je bijeli klaun…došao je i u naš grad… (…) Od tog dana hodam svijetom, gledam ljude i čudim se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi. Knjigu Bijeli klaun, često nazivanu hrvatskim Malim princem, ilustrirao je Lovro Artuković. Ilustracije su crno-bijele jer, kao što vjerojatno znaju svi oni kojima je Bijeli klaun bio u školskoj lektiri, dječak iz ovog romana ne razlikuje boje, a u rješavanju tog problema pomaže mu starac kojeg susreće u šumi. Kao i svaka dobra knjiga za djecu, i ova je ujedno i knjiga za odrasle. Priča je to o jednom dubljem daltonizmu, daltonizmu svakodnevnice, o konformizmu mišljenja, površnosti naših reakcija. O klaunu koji je uspješan tek kad je tužan i izaziva čudenje, jer je začuditi ljude postalo neusporedivo teže nego izazvati njihov smijeh. (Slađana Bukovac)