Brodolom kod Thule 1-2

Neobičan slučaj doveo me neki dan na veoma čudno i veoma pusto mjesto – u isti mah svima poznato i gotovo svima savršeno nepoznato: u Centralno spremište, duboko pod ledom Antarktika. Iako sam ga toliko puta vidio na holografskim snimcima, dojam me naprosto zgromio. Tehnička sredstva ne mogu prenijeti taj dojam – treba se naći unutra, kilometar pod ledom, da bi se shvatilo što je to. Brutalnije ljepote čovjek nije stvorio na Zemlji. Tvornica je veća, ali ima rafinmana, njena raznolikost pomaže da se veličina potisne u drugi plan, da i ne govorimo o tome da je, razgranatu i ukopanu tako doživljavamo kao cjelinu. Ona u sjećanju ostaje kao mnoštvo pojedinačnih dvorana, toliko raznolikih da na koncu ostaje samo difuzni dojam nečeg strašno kompliciranog. Da bi nešto dojmilo veličinom, nije dovoljno da bude nadnaravnih dimenzija – mora biti i jednostavno. More uvijek djeluje veće od planine. Bizarno je u kontrastu sa svime na što smo navikli. Čovjek krene iz svijeta gdje je sve prilagođeno ljudskoj veličini, gdje je sve upravo perverzno profinjeno i izbalansirano, dotjerano i domišljeno, sjeda u salon magnetovakuumskog vagona, uređen s izuzetnim smislom za detalj, i na posljednjoj stanici otkriva da je lansiran u svijet u kome ne postoji ništa sitnije od čovjeka, gdje se sve mjeri milijunima i milijardama tona, gdje četrdesetotonski kontejneri postaju kvanti materije. I gdje je sve upravo geološki grubo, neljudsko i bezobzirno. Doista, oko u prvi čas i ne može povjerovati da se radi tvorevinama ljudskih ruku. Prvi je dojam da smo se našli u središtu kakve spilje, da je sve to rezultat nekoga moćnog geološkog procesa. Asocijacija koja nas približava istini. Jer spremište je rezultat pokušaja oponašanja drevnih geoloških zbivanja – njime se vršio eonski ciklus vezanja i oslobađanja ugljika.