Broj iz svjetlosti

Starohrvatska crkvica Svetog Križa u Ninu. Opisati, imenovati i prepoznati element građevne cjeline još ne znači vidjeti ga u sklopu i značenju oblika. Opis riječima samo nabraja sastojne dijelove, pa se nikada sigurno ne vidi povezuje li on doista glavne motive u razlog forme. Pričanje o izgledu oznaka neke građevine i pobrojavanje zamjetljivih dijelova možda ne ulazi dovoljno duboko do onih veza koje pokazuju što djelo zapravo govori, koja je njegova misao i kakav govor prenosi. Opisivanje pridružuje slično sličnome i obrazuje skupove, grupe i grozdove elemenata. U takvom se razvrstavanju pojavljuju sistemi u križaljkama razvrstanih svojstava. Ne bi trebalo zaboraviti da je takav sustav, po svojoj biti, posljedica mehaničkog zbroja u okomito i vodoravno iscrtanim rubrikama. Ne bi trebalo smetnuti s uma da su uopćavanja sličnih pristupa moguća samo u okvirima količine oznaka i u pretincima klasične statistike. Opis nastoji zbrojiti djelo iz neutralnih sastojaka, smisliti stil i sklopiti tip iz količine odbrojenih elemenata. Moguć je, međutim, i drugačiji pristup djelu. Bavljenje strukturom, suprotno postupku opisivanja, pokušava otvoriti i sklopiti djelo kao smislenu cjelinu. Strukturirajuća djelatnost vrši svjesnu deformaciju djela, dajući ovoj riječi sadržaj koji ona doista ima u odnosu svoga priloga i svoje imenice. De-formiranje, uzeto i u uskom smislu matematičke topologije, otkriva i tumači veze stanovitih homolognih oblika, a te se veze ne mogu opaziti i prikazati drugačije no nizom strogo provođenih i često nadziranih preobrazbi. Strukturiranje crtežom ili, točnije, strukturiranje crtanjem, otkriva bitne crte djela i dohvaća djelotvornu dubinu građenja. Ova unutrašnja i često skrivena dimenzija uvijek i neprestance gradi već izgrađenu zgradu, uporno traje kao unutrašnjost njenih vanjskih oblika. Kroz nju se vidi ono drugo, ono što kao da hlapi kroz pojavne oblike. Građevine prikrivaju jedan sustav koji ih čini sređenim prenosnikom informacija. Idealna struktura otvara djelo množini značenja. Postupkom strukturiranja rastapamo djelo-znak i taložimo jedan novi simulacrum. Ovo djelo pred nama nestalo je u šutljivoj misli. Mi ga pomalo razumijevamo pripremajući mu nestanak među našim crtama-odlukama, među mjerama-smjerovima, u geometriji koja sanjari i u srcu sanjara koje kao da postaje prozirna geometrija. Crkvice ranoga srednjeg vijeka ne smijemo promatrati samo kao prostorne strukture, kao trodimenzionalni sustav. Ne možemo ih razumjeti iz formalno prostorne logike, jer nisu oblikovane prema nekoj simetričnoj shemi oko prostornih osi, niti ih možemo shvatiti kao redukcije i nevješte prijepise pravilnijih stilskih obrazaca. Njihovi konstruktivni i oblikovni elementi nisu raspoređeni po načelima mehaničke ravnoteže.