Čekat ću dan i noć

Mjesecima je živio ozračen Élisinim smijehom i parfemom. Stavljao je ruku oko Élisinog struka, ljubio Élisine kapke, ljubio njezina usta, pio njezinu slinu. I to bijaše sve. Groznice u tami veže uvečer prije rastanka. I Élise koja bi šaptala da, da, da, kad bi mu se ruka usudila zaći joj pod haljinu. Da, da, da, kad je ganut istraživao toplinu njezinih nogu. I odjednom – ne, molim te, ne – ako bi posegnuo za otajstvom, još negaženom zemljom na spoju bedara. Vjerovali su da imaju sve vrijeme, cijeli život, pa je Henri puštao želju da raste do rastrojstva.