Dablinci, izgnanici

Dubliners je zbirka od petnaest kratkih priča Jamesa Joycea, prvi put objavljena 1914. Ona predstavlja naturalistički prikaz života irske srednje klase u Dublinu i okolici u ranim godinama 20. stoljeća. Priče su napisane kada je irski nacionalizam bio na vrhuncu, a potraga za nacionalnim identitetom i svrhom je bjesnila; na raskrižju povijesti i kulture, Irsku su uzdrmale različite ideje i utjecaji koji su se spajali. Usredotočuju se na Joyceovu ideju epifanije (trenutak u kojem lik doživljava samorazumijevanje ili prosvjetljenje koje mu mijenja život) i temu paralize (Joyce je smatrao da irski nacionalizam stagnira kulturni napredak, stavljajući Dublin u središte regresivnog pokreta). Prve tri priče u zbirci pripovijedaju dječji protagonisti, dok su sljedeće priče napisane u trećem licu i bave se životima i brigama sve starijih ljudi, u skladu s Joyceovom podjelom zbirke na djetinjstvo, adolescenciju, zrelost, i javnog života. Mnogi likovi u Dublinersima kasnije su se pojavili u manjim ulogama u Joyceovom romanu Uliks.