Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku

Ostali autori: Miroslav Bertoša U drugoj polovici 13. stoljeća Splićaninu Tomi Arhiđakonu maritimno se područje od kvarnerskog otočja do albanskih planina, politički razmrvljeno dominacijom ugarsko-hrvatskih kraljeva i Venecije, još uvijek činilo prirodnom, dalmatinskom cjelinom. U djelu Historia Salonitana piše: Nunc uero Dalmatia est regio maritima, incipiens ab Epyro (…) et protenditur usque ad sinum Quarnarium (…). Stoljeće nakon Tome Arhidakona, Zadarski je mir godine 1358. potvrdio teritorijalnu i političku cjelinu dalmatinskog prostora u korist ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca (1342. – 1382.) koji je navedeno područje „od polovice Kvarnera do međaša grada Drača ponovno ujedinio u državno-političku zajednicu Regnum Dalmatiae et Croatiae. Dugotrajna dinastička borba između anžuvinskih pretendenata i njihovih pristaša u Ugarskoj i Hrvatskoj otvorena nakon Ludovikove smrti godine 1382. završena je kupoprodajnim ugovorom kojim je Ludovik Napuljski 9. srpnja 1409. godine Veneciji prodao Zadar s kotarom, Pag, Novigrad i Vranu i sva prava na Dalmaciju. U nastavku svoje istočnojadranske kampanje Venecija se koncentrirala na širenje uzduž schiavonskog navigacijskog arhipelaga, koje je za neposredan cilj imalo eliminaciju starih gusarskih pročelja: Kvarnera, Omiša, Makarskog primorja i okolice bokokotorskog zaljeva. Zauzimanjem Krka godine 1480. Venecija je zaokružila Dalmaciju u neprekinutu upravno-političku cjelinu u čijem su se sastavu našle otočke i kopnene dalmatinske komune od Krka do Korčule. Mletačko osvajanje Kotora, Skadra, Ulcinja i Bara početkom 15. stoljeća omogućilo je održavanje naziva Dalmacije južno od Dubrovnika u skladu s bizantskom tradicijom gornje Dalmacije. Nakon što je Venecija godine 1479. izgubila Skadar, a tijekom 16. stoljeća i Ulcinj i Bar, preostalo područje od Boke do Budve počelo se službeno nazivati Mletačkom Albanijom premda je kotorski izvanredni providur koji je njome upravljao i dalje ostao podčinjen Zadru. (…) Tijekom 15. stoljeća Venecija se još nesmetano razmetala Jadranom zahtijevajući kontrolu nad njime i proizvodima njegove istočne obale. Osmanska osvajanja u 16. stoljeću zaustavila su gospodarski i politički razvoj Dalmacije i njezine gradove pretvorila u provincijske utvrde s pogodnim sidrištima za Levant i reprezentativnim ostvarenjima mletačke fortifikacijske arhitekture. Sve one prikupljene i usredotočene snage dalmatinske komune koje su na izmaku srednjovjekovlja počele stvaralački isijavati u velikom kulturnom i gospodarskom razvoju, osmansko je nadiranje i mletački protuodgovor potisnulo u „produženo srednjovjekovlje. Tek je osmansko slabljenje tijekom 17. stoljeća postavilo zahtjev za ponovnim ujedinjavanjem obale i kontinenta. Mletačkim osvajanjima tijekom Morejskog (1684. – 1699.) i Malog (1714. – 1718.) rata dalmatinski se granični prostor proširio u dubinu. Usprkos izlasku u prostor do lanca dinarskih planina, klasična Ovidijeva definicija dalmatinske geografije subdita montane brachia Dalmatia („ispod dalmatinskih planina zaljeva niz) obilježila je dalmatinsku povijest ranoga novog vijeka i težište mletačke akcije na Jadranu. ( iz uvodnog teksta Josipa Vrandečića )