Divlji med

Mirjana Matić-Halle (Solin, 1912 – Zagreb, 1986) pripada onim imenima hrvatske književnosti koja nemaju posebnih uzora niti epigona, imenima koja se izdvajaju svojom književnom, pa i životnom originalnošću, osebujnošću i nesuvremenošću. Neopterećena i nezakaljana ideološkom nadgradnjom u hrvatskoj književenosti u vrijeme prije i poslije Drugoga svjetskog rata, vođena pojmovima ljubavi i ljepote kao stvarnim i metafizičkim porivima i motivima pri opisivanju različitih tematskih svjetova, autoričina je proza grubi prikaz stvarnosti ispremješan lirsko-idiličnim i poetičnim doživljajima krajobraza koji autoricu trajno zadivljuju i nadahnjuju. Autoričin jezik nadasve je bogat i – poput njezinih tematskih svjetova – krajnje konfliktan: ironičan u opisu ženskih likova, krajnje nemilosrdan i sarkastičan u ocrtavanju malobrojnih muških književnih (anti)junaka; jedanput ekspresivan i temeljen na intuiciji, strasti i imaginativnosti, drugiput matematički analitičan u psihološkim razradama likova; mnogi put autoričina je rečenica gruba i neodmjerena, nerijetko ta je rečenica lirična i senzibilna, pokatkad i na granici sladunjavosti. Takav osobit i nadasve autonoman književni opus, usprkos čestim spisateljskim manama i nedosljednostima, trajna je vrijednost suvremene hrvatske književnosti.