Dječak

Teško da bismo ikad povjerovali da je moguće tragediju pretvoriti u melodiju jezika, a upravo je to Fernando Aramburu u romanu Dječak učinio. Što pisac može s istinitom pričom o pedesetero djece u dobi od šest-sedam godina koja u jednoj sekundi poginu u eksploziji plina u školi? Može se tiho, na prstima ušuljati u jednu obitelj koja je u toj tragediji izgubila svog dječaka i s puno pijeteta i književnog majstorstva opisati njihov gubitak i pokušaje da žive nakon što je sve stalo. Tu majku, tog djeda i tog oca nećemo zaboraviti. Njihova je bol opisana bez imalo patetike, s posebnom vrstom suosjećanja koja istovremeno dokumentira ljubav i očaj, beznađe i snagu, ali i mnogo toga posve ljudskog, poput nastavka života tamo gdje se čini da ga više ne može biti. Čak i sâm pisac povremeno mora zastati da bi ispisao odlomke u kojima njegov tekst “razgovara” s osobom koja ga piše kako bi preispitao humanost svojih rečenica prema protagonistima. No mi nećemo zastajati čitajući ga. Bit ćemo prikovani uz to treperenje života u smrti, uz neočekivane putanje sudbine, uz snagu literarne elegije zbog koje je Dječak Fernanda Aramburua u pravom smislu riječi nezaboravan roman. Gotovo kao da je riječ o dijalogu, pripovjedač pomno prepleće fragmente priče koja nadilazi vlastitu tragiku razotkrivajući neistražene slojeve ljudskih emocija. – Ángeles López, La Razón – Cultura