Djevojčica koja je jela kamenje

Rijetki se autori mogu pohvaliti tako potresnom i tmurnom zbirkom poezije, iz koje istovremeno izbija osvajajuća količina topline i ljudskosti. Reći za pjesme Sanje Domenuš da su crne bilo bi kudikamo pogrešno. Činjenica je da obiluju crnilom, tegobama, tmastim bojama, životnim jadom i patnjom, pa opet nisu crne. Nisu čak niti sive. Njezine pjesme obuhvaćaju čitav spektar duginih boja i svaku zatajenu nijansu na rubovima toga spektra, nevidljivu ljudskomu oku. U svojim pjesmama ona sve potanko i razložno servira, razrađuje, nadopunjuje, pripovijeda, međutim, uvijek ostaje dojam kako nam je nešto promaknulo, kako bismo željeli znati više, kako bismo željeli da iz svake pojedine pjesme nastane opsežnija priča, slika, kadar; zašto ne film ili roman. Nema dugo kako se Sanja Domenuš pojavila na poetskom nebu i već ga je obogatila. Svakom novom pjesmom koju u budućnosti zaniječe ili ju propusti napisati, to isto nebo ostat će prikraćeno za jedan mali dio sebe. – Siniša Matasović