Dnevnik nevidljivoga

Drugi autori: Davor Šarić Opis: Književna znanstvenica, sveučilišna profesorica, vrsna kričarka Helena Sablić Tomić i snimatelj, producent, a nadasve sjajan fotograf Davor Šarić, autori su posve neobične knjige Dnevnik nevidljivoga. Ovaj dnevnik sastoji se od dnevničkih zapisa autorice i fotografija autora koji ostavljaju trajan trag neizbrisivih sjećanja na (ne)vidljivu stvarnost u kojoj su živjeli 365 dana protekle godine. Pročitavši rukopis dnevnika Irena Vrkljan zapisala je: …a najljepše je što taj dnevnik otvara želju za riječima, za pisanjem….i noć i dan, i hladno i toplo, brzina i zaustavljanje – i sve to u skladu s isječcima na fotografijama, sve spojeno s bojom, s rečenicom, osebujno, osobno i nikad “privatno”. *** Slika i riječ Dnevnička igra spajanja slike i riječi samo je na prvi pogled vodila pretapanju riječi u sliku ili obrnuto. Naime poticaj slike uspostavlja svoju razinu čitanja, dok riječi upućuju na osobno gledanje koje se uz sliku posve oslobađa i omekšava. Fotografije Davora Sarića prikazuju nestanak vidljivog svijeta stabla, travke, cvijeta, oblaka, vode naznačujući pojavu onog nevidljivog. Prisutnost osjeta u njima ostvarena je na taj način znatno snažnije, ukinute se krute linije, iz izbrisanog vidljivog izranja u njima neuhvatljiva prisutnost autorove intime. Dnevnik nevidljivoga — moja godina 2007. stoga predočava polidiskurzivan tekst doživljen u različitim prostorima, a kontinuitet bilježenja je ona nit koja ga održava na okupu. Kultura kretanja utkana u meki hod ovih slikopisa, zastajanje, vrdožno poniranje, ubrzavanje ili kruženje vizualnim, poticaj je kojim će tekst razlistavati nezaustavljiv ritam otisaka rastuće samosvijesti Onoga koji gleda i One koja piše. Premda nisam sposobna govoriti o fotografijama, one me privlače kao iskustva. O razinama iskustva zaustavljenih u njima pisao je Micheal Foucault upozoravajući pri tome na činjenicu da one klize prema bih komu tko ih gleda potičući pri tome užitke, strepnje, načine gledanja, doživljaje, slutnje. Riječi koje sam bilježila u trenutku pisanja nisu znale da će biti postavljenje ispod fotografija. Zajedničko im je samo datiranje. One nemaju ulogu objašnjavanja ili upućivanja. Tekstovima se nije željelo sliku fiksirati, nego je posve jednostavno izložiti nevidljivom fluidu koji se sluti medu njima. Nastojala sam svoje misli približiti unutarnjem kodu fotografije kako bih pokazala mogućnost višeglasja teksta, ali i slike iznad njega. Na nekim mjestima u dnevniku čini se kao da je slika olakšana od svoje stvarne težine. Neke su bilješke, posebice one o pročitanim knjigama, znatno omekšane pogledom prema slici. Helena Sablić Tomić