Drama i vrijeme

U svojoj novoj knjizi kazališnih studija i članaka, hrvatska spisateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski problematizira pojave, žanrove, izvedbe, forme i stilske pravce u hrvatskoj drami i kazalištu, stavljajući ih u kontekst povijesnih i teorijskih mijena u kazališnoj umjetnosti, pri čemu argumentirano i autoritativno ekvilibrira između prakse i teorije. Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja. Prvo od njih, ‘Prostor sjećanja’, problematizira nasilje u umjetničkom izričaju, mehanizme sjećanja i mehanizme izvedbe u predstavi te malu formu u hrvatskoj drami, u rasponu od hrvatske moderne do djela recentnih dramatičara poput Tomislava Zajeca, Dubravka Mihanovića ili Ivane Sajko. U poglavlju ‘Utopija i vizija’ autorica se bavi fenomenima avangardizma i anakronizma u hrvatskoj dramskoj moderni, kao i terminološkim dvojbama i modernističkim konceptom preokreta, a kroz paradigmu ‘Dvije Krležine godine (1918. i 1919.), ”prožete groznicom disputa”, analizira dramaturgiju utopije i dramaturgiju vizije. Kroz ekspresionističke uzorke u Mihalićevim, Krležinim, Mesarićevim i Micićevim dramama autorica se bavi književnoteorijskom i dramaturškom rasčlambom teorije tjelesnosti i idnetiteta u umjetnosti, a prilog proučavanju hrvatskog ekspresionizma je i minuciozna analiza ‘Bijesnog pseta’ Ahmeda Muradbegovića. Baveći se različitim aspektima modernizma u kazalištu, autorica se u ovom poglavlju pozabavila i hrvatskim libretima moderne, odnosno pokušajima autorske prilagodbe dramskih tekstova za opernu scenu, a poseban poticaj njezinoj analizi predstavlja pojava djela Bernarda Shawa na hrvatskim pozornicama, u Bachovim, Gavellinim i Strozzijevim redateljskim postavama. Pod naslovom trećeg poglavlja, ‘Kazalište riječi’, nude nam se analitički eseji o dramama Slobodana Šnajdera, Mate Matišića, Borislava Vujičića, Tomislava Durbešića i Ivana Slamniga, prethodno objavljeni kao predgovori knjigama ili pročitani kao referati na znanstvenim skupovima. Četvrto poglavlje knjige ‘U službi glumca’, donosi kritike domaćih i stranih predstava u hrvatskim kazalištima i na festivalima, usredotočene na fenomene glume, publike, redateljske poetike, performansa, koreografije, uloge dramaturga u kazališnoj praksi te odnosa te odnosa izvedbe prema književnom predlošku. – Željka Turčinović