Etika

Filozofska etika 19. stoljeća iscrpljuje se – vjerno tradicijama novovjekog interesa za sve subjektivno – u analizi ćudoredne svijesti i njenih akata. Daleko od nje bila je briga oko objektivne sadržine ćudorednih zahtjeva, zapovijedi i vrijednosti. Osamljen kao onaj koji opominje stoji tu Nietzsche sa svojom nečuvenom tvrdnjom da mi još uvijek ne znamo što je dobro a što zlo. Jedva zamijećen, krivo shvaćen od prenagljenih kritičara razliježe se ozbiljan poziv za novim pogledom na vrijednosti. Trebala su proći desetljeća dok nam se nije razvilo osjetilo da ga čujemo iz povijesne daljine, i polako, boreći se s olovno teškim otporima, izgrađuje se u naše dane svijest o jednom novom stanju problema u etici u kojoj se konačno opet radi o sadržaju, o supstanciji etičkog bitka i nebitka. U narednim istraživanjima poduzeo sam suprotstaviti se tradiciji koja je odavno zapala u slijepu ulicu i položiti računa o novostvorenoj situaciji time što sam stavio u središte sadržajnu analizu vrijednosti. To se dogodilo u uvjerenju da će se tek odatle ubuduće pružiti mogućnost da se i problemi akata nanovo pokrenu. Jer njih sigurno ne treba zapostaviti, ali ih valja – kakvo stanje problema već jest – staviti u drugi plan kako bi se nadoknadilo s druge strane ono zanemareno i u ovaj čas najpreče.