Gospođa Black

Kad se rodiš u maloj balkanskoj državi, namjesto srebrne žličice dobiješ gensko naslijeđe, recimo, kako ga je opisao Jens Bjorneboe u Povijesti bestijalnosti, oš-neš. Oštete te i prije nego što stasaš da uzmogneš, ne braniti se, nego nositi se s tim. Neke od onih šugavih balkanskih ratnih godina, mlada Crnogorka u nevolji pobjegne iz zloglasnog kraja i, sretnim spletom okolnosti i svojih poželjnih osobina, nastani se u središtu Londona. Njezin otmjeni, šarmantni, uglađeni, znatno stariji i, tja, bogati muž, gospodin Black, divan je, sve dok nije… Imaju i tinejdžericu u pobuni, ponajviše protiv majke. A ta mati, na pragu četrdesete, ulazi u rat s demonima iz vlastite prošlosti, s ponovnim pisanjem svoje „povijesti bestijalnosti”. Doduše, treba joj i strasti, uzbuđenja, pustolovina – pa što je snila… Malo se „muvala” s londonskom umjetničkom zvijezdom, malo sa zemljakom, romantičnim grubijanom meka srca (sic!) koji se bavi sumnjivo tajanstvenim poslom. Ispalo je da nije naučila poslovice predaka, kao npr.: tko s djecom liježe… tko s vragom tikve sadi… I šta će tad gđa Black: „Nemaš muda ni za sreću ni za nesreću. Ni za siromaštvo, ni bogatstvo. Sada si ‘nešto između’, ono najgore. To te sad ždere jer godine prolaze i nećeš još dugo biti tako slatka, izgubit ćeš i tu osobinu. Biti slatka. Kakva glupost. Moraš odlučiti: što i gdje biti nakon slatkoće?” U postojbinu… Iz grumena jeda, zažmi kaplju meda. Jadranka Pintarić