Grendlandski leptiri

Suptilan pjesnik, pomni prevoditelj, ludistički zaigran u djelima za mlade ili za kazalište, kadar postmodernističkoj maniri spajanja tradicije i modernosti dati samosvojan prinos, Paljetak je sve to i u kratkoj proznoj formi. Okosnica njegove najnovije zbirke kratkih priča jest – ljubav. Vječno inspirativni muško-ženski odnosi Paljetku su povod za literarnu ekvilibristiku što seže od osjetljiva nijansiranja do prigušenom (ili pak prštavom) erotikom nabijena pisma. Ljeta na Grenlandu vrlo su kratka. Cvijeće tamo živi tek nekoliko sati. Dan traje četiri mjeseca. Gotovo nepodnošljiv je odsjaj zaleđenoga mora. Nestrplivo se čeka doba lova, prvi snijeg, onaj nalik na sitne bijele leptire. Ovi koje vidiš, ovi grenlandski, nastali su križanjem bijelog polarnog leptira i onog koji se zove Diacrisa menthstri. Stvorio ih je neki biolog kao dar svojoj lijepoj Eskimki. Njoj je ime bilo Tarralikitak. Njegovo ime nije zapisano. – Kako je tebi ime? – upitao sam je napokon. – Sedna – rekla je ona – odnosno Nulijauk. To znači: Mlada djevojka. – Doznao sam zašto si mi uvijek uspjela pobjeći u onoj ulici. Otkrio sam onu vežu… – rekao sam joj. – Ono nisam bila ja. Ja sam ova ovdje. Uostalom, leptira nikad ne treba pitati što je bio prije – nastavila je šapatom i poljubila me.- Morali smo se sresti – dodala je još tiše.- drukčije nije ni moglo biti. Ayornamut, rekli bi Eskimi. Posve smo zašutjeli. Čuo se samo naš dah i lepršanje krila onih grenlandskih leptira koji su se polako stapali s onima na njezinoj haljini.