Hiljadu i jedna smrt

Hiljadu i jedna smrt, možda i najbolja, a svakako najljepša zbirka Krležinih priča, zabranjena je u predcenzuri u jesen 1932, a onda u proljeće 1933. kada je ipak otisnuta ubrzo povučena iz javnosti. Ta se zbirka više nije pojavila pred čitateljima, no kako su gotovo sve knjige iz Minervine kolekcije Krležinih djela pokrenute 1932. koje su joj prethodile rasprodane i dotiskivane nije teško pretpostaviti i da je naklada Hiljadu i jedne smrti bila znatna a zanimanje također veliko te je značajan broj primjeraka raspačan prije zapljene (…) Hiljadu i jedna smrt sadrži onu prigušenu eksplozivnu izvornost kojom dobra priča nadrasta kulturnu zajednicu iz koje i o kojoj govori, vraća priču kao tekst u iskustvo čitatelja koji ju prevodi u svoj jezik i svoje vrijeme. Ako takav Krleža nije bio moguć u Hrvatskoj kada je pokušao objaviti tu knjigu, poigravši se s vremenom iznad standarda koji su njoj tada bili dani, ne znači da ga uopće nema, i da je doista zapustio ili otklonio od sebe naboje kojima bi pridobijao a ne okupljao. Krleža iz Hiljadu i jedne smrti ne čita se zbog Krleže, onoga što nam on inače znači ili bi nam mogao ustrebati, već radi sebe, kao priča čijega pisca smijemo zaboraviti jer smo toliko svoji da nam pripada njegova samoća.