Hod po ranama. Zapisi s obilazaka vrhbosanskih župa od 1992. do 1997. godine

U prvom i opsegom najvećem dijelu knjige Hod po ranama, pod naslovom Od Neretve do Save, od Bosne do Vrbasa, biskup Sudar donosi zapise o katoličkim župama koje su nastradale u bošnjačko-hrvatskom sukobu, počevši od njegovog rodnog kraja Klis-Neretvice. Opisujući stanje katoličkih župa u kojima je Armija BiH počinila zastrašujuće ratne zločine (neretvanski kraj, Bugojno, srednja Bosna, Vareš…), Sudar bilježi i stradanja bošnjačkog naroda u Prozoru, Stupnom Dolu, Kiseljaku, srednjoj Bosni, Žepču… Nakon što se nagledao užasnih zločina i teških razaranja, biskup Sudar u ožujku 1995. godine zapisuje sljedeće riječi: „Rama, Stolac, Čapljina, Ahmići, Stupni Do… su razlog našeg stida i sramote, razlog da se kajemo i molimo za oproštenje. Klis-Neretvica, Vareš, Uskoplje, Uzdol, Doljani… su to isto našoj braći Bošnjacima, ako je u nama ostala i zera ljudskosti.“ Nije bilo jednostavno organizirati pohode župama iz opkoljenog Sarajeva i često su ta putovanja pratili i veliki rizici. Valjalo je ponajprije pribaviti dozvole za izlazak iz Sarajeva, a zatim i u drugim mjestima proći kontrolne punktove zaraćenih vojski. Najčešće se nije moglo putovati glavnim prometnicama, a alternativni ratni putovi bili su teško prohodni. Biskup Sudar i njegova pratnja, uglavnom su to bili svećenici i bosanski franjevci, nailazili su na mnoge teškoće, ali su ipak uspijevali doći do mjesta koja je želio posjetiti. Za vrijeme obilaska žepačkog kraja, bili su nakratko i „privedeni“ od lokalnih vlasti. U tom pohodu sudjelovali su i kardinal Puljić i poznati bosanski franjevac fra Ljubo Lucić (1931-1995) koji je Sudara pratio i na nekim drugim putovanjima. S njima je bio i kamerman bošnjačke nacionalnosti koji je snimao materijal za dokumentarni film o kardinalovom hodu kroz porušenu Nadbiskupiju. Lokalne vlasti su negodovale zbog snimanja. Kad je njihov zapovjednik u snimljenom materijalu ugledao i zapaljenu džamiju u Žepču, iznenadio se da su „popovi“ snimili i džamiju. U vezi s tim događajem, Sudar bilježi sljedeće: „Bol za spaljenom crkvom u Golubinji bila bi najveća hipokrizija prema toj svetinji, ako je ne bi pratila bol i srdžba zbog spaljene džamije u Žepču.“ Sve se završilo dobro, a biskup Sudar zapisuje da mu je bilo drago što su i njih jednom „priveli“: „Naime, zasmeta me finoća prema službenicima Crkve, tamo gdje se zatiru i najmanja prava naših vjernika, običnih ljudi. Mi smo u mnogočemu povlašteni u ovom ratu.“