hrvatski testament

Iznenađujuće je koliko velik broj novinara (govorim, naravno, samo o onima koje sam osobno upoznao) intervju smatra jednom od lakših novinskih formi. Na prvi pogled – jer za onaj drugi većina novinara najčešće nema vremena – doista bi i moglo biti tako: malo pročačkaš po dokumentaciji prijepodne, malo se popodne raspitaš, nađeš dvije-tri recentne izjave svoga sugovornika, i eto ti materijala za najmanje deset večernjih pitanja. Ako prosječni odgovor na njih bude petnaestak redaka, evo učas, za nepuna tri ili četiri sata posla sveukupno, imaš petinu mjesečne norme ili pak honorar kojim ćeš platiti i plin i skoro cijeli telefonski račun za protekli mjesec, skupa s troškovima opomene pred isključenje… Sasvim usput govoreći – među takvim novinarima, kao uostalom i u cijeloj novinarskoj struci, velik je postotak žena; one, dakle, populacije koja je upravo na razgovoru, baš na kvaliteti komunikacije između dvoje ljudi, uspjela izgraditi cijeli jedan paralelni ravnopravni svijet s beskrajnim mnoštvom mitova, neporecivih istina i neoborivih alibija! No dobro, ostavimo se ženskih prava na raznoliko tumačenje zbilje i vratimo se novinskom intervjuu. Ako je točno da je reportaža kraljica novinskih formi, onda je intervju zacijelo njen vječiti prijestolonasljednik. Nešto poput neke malo zgodnije i malo autoritativnije varijante princa Charlesa, da budem precizniji… Iz predgovora Renata Baretića