Humana škola

Knjiga sa mnogo ideja, nadahnjujućih i inspirativnih primjera njemačkog tranzicionog sistema obrazovanja. „…želio sam pokazati da u modernoj školi djeca i mladi doduše manje pate, ali da ta škola nije savladala svoju beskorisnost za čovjeka.“ Iako sa dosta interdisciplinarnih gledišta i polazišta, autor „Humana škola: škola mišljenja na nov način“ nastoji održati pedagoški tok pisanja, te se na različite načine eksponirati kroz odgojno – obrazovnu teoriju i praksu. 1. LOŠE VIJESTI Nasilje među mladima, izgredi protiv manjina, paralizirano građanstvo, gnušanje i preveliki zahtjevi, sve su ovo detalji koje Hentig stavlja na prvo mjesto u svojoj knjizi te ih komentariše kao ono što je tu, i kao takvo je tesko stanje u kome se nalazila ili nalazi njegova domovina. Također se osvrće se na propuste u novim saveznim pokrajinama, kaže kako pedagozi sumnjaju u sam sebe što je već situacija i slijed događaja koji se mogu naći kod određenog broja autora (iz Njemačke) u njihovom ekspliciranju aktuelnih zbivanja tog perioda. Govori o životnim lažima kao greškama u cjelokupnom sistemu (lokalnom i državnom). Stvari koje gledamo, gledamo ih ne želeći da se bavimo svakodnevnim problemima na koje nailazimo u životu, a sve to on poredi sa megalopolisom. 2. MUČNE PROMJENE U okviru drugog poglavlja, autor se bavi analizom uvijek aktuelnih pitanja uticaja televizije na mlade, računara i novih kulturoloških tehnika. Modularizacija, algoritmizacija i simulacija su model pribjegavanja iz razmišljanja u znanje. To je u suštini sumnjiva pomoć pri učenju, čime nam autor pokazuje svoju skeptičnost u svom djelu. U smislu akceleracije i akumulacije detaljno promišlja o uticaju savrmenih informacijskih tehnologija na razvoj mladog čovjeka. U europskim okvirima upućuje na izazove koji se očekuju od europske škole. Ulazeći u područje multikulturnog društva autor potvrđuje prisutnost kritičkog odnosa prema strancima te određenu vrstu bojazni. „Ali ni apsolutni, ni relativni broj ne stvara probleme ili obrnuto rečeno fenomen „multikulturalnog društva“, nego stvara svijest o tome – na obje strane“. Iracionalizam i fundamentalizam, nezaposlenost i slobodno vrijeme te starosna nadogradnja društva su elementi koji se odnose na društvo i nisu dovoljno elaborirani niti im je posvećeno dovoljno pažnje od strane istog. 3. NEJASNE NAZNAKE Nešto što se može protumačiti kao lokalno u ovom djelu je autorovo ograničavanje na prostor (državu) u kojem se on nalazi. Istini za volju, situacije tipa pobuna iz 1967. godine mogu biti primjer „kako treba ili ne treba“, ali možda ih baš i nije bilo neophodno „servirati“ čitaocima djela koje se odnosi na jedan savremen i nov pristup školi. Također, u periodu pisanja je Njemačka pogođena kulturološkom krizom, pa je autor pominje u okviru ovog poglavlja. Autor kaže: „Ako u školama vladaju nasilje, samovolja i kaos i ako mladi teroriziraju druge građane, onda se to može nazvati „krizom obrazovanja“.“ Na ovo se može odgovoriti pitanjem: Šta ako to i nije tako? Dio koji se odnosi na apel „moramo se boriti protiv raspada vrijednosti“ implicira aktivnost na svim poljima, te daje mogućnost za inovativnije pristupe radu sa mladim generacijama. 4. PROMAŠENI ODGOVORI Političari – stranke – udruge su za autora jedna od neizbježnih stavki koje se moraju pomenuti u okviru eksplikacije humanog pristupa školi. Naime time se obrazlaže trenutna situacija u društvu i uticaj ratzličitih interesnih grupa ma školu kao našire određenje. Pedagogija i didaktika su također predmetom ovog dijela knjige zato što se oni u okvirima dozvoljenog pedagoškog djelovanja kontinuirano isprepliću. Odmah pored prethodnog parametra humane škole stoje i učenici i roditelji kao neizbježan faktor svakog odgojno – obrazovnog djelovanja. 5. NUŽNE VJEŽBE ZA RAZMIŠLJANJE…