Ime mi je Damjan

U romanu Zovem se Damjan, Suzana Tratnik otvoreno piše o svijetu (seksualnih) devijanata na društvenom rubu. Čak ni u svojim kratkim pričama nikada nije „programski“ elaborirala različite seksualne orijentacije svojih junaka/junakinja, a to načelo slijedi i u romanu – različite orijentacije su stvar pojedinca i svaki „sud“ o njima prepušta čitatelju. Takav pristup nesumnjivo je originalan i vrijedan iskorak u slovenskom prostoru. Roman je strukturno i stilski maštovit i vješto izveden. Čitatelja najviše veseli spontanost i ritmička nestrpljivost naracije, inače samo vješto izvedeno udvostručavanje karakteristika ličnosti junaka, koje tako dočarava atmosferu njegovog svijeta. To je frakturirani svijet odrastajućeg devetnaestogodišnjaka, koji svoju autonomiju uspostavlja na ekstreman, beskompromisan i istovremeno vrlo usamljen način – odričući se svog imena i dodijeljenog ženskog rodnog identiteta. Ali u raspadu se snalazi puno bolje. Čini mu se to samorazumljivim i on zapravo u tome ne vidi ništa raskolničko, budući da mu suprotstavlja vlastiti, Damianov, put, na kojem je imao mnogo posla sa socijalnim službama, psiholozima, obiteljskim sporovima itd. Stoga su svi incidenti koji bi romantični um natjerali da odustane, a prosvijetljeni um da se angažira za njega tek svakodnevni događaji u centrifugi njegova života, koji su posebno osvijetljeni naznakama na presjecima klasnih i rodnih diferencijacija. Zovem se Damian roman je koji vas nasmijava sočnim jezikom briljantne monokomedije, a vješto izvedenom pričom napetog psihološkog filma uvlači u čitanje na kauču. Međutim, svrha sveprisutne zabave nipošto nije prikriti ili ublažiti traume i druge neugodnosti junaka ili junakinje iz djetinjstva, već povezati narativ u punopravnu izjavu.