Imotski kadija

Nagrađivani bosansko-hercegovački književnik Irfan Horozović, rođen 1947. u Banjoj Luci, objavio je četrdesetak knjiga, kojima je začeo postmodernu književnost u Bosni i Hercegovini. Njegovo djelo nam je zanimljivo jer je objavio i roman Imotski kadija koji je objavljen 2000., s novim izdanjima 2002. i 2005. godine. U toj knjizi autor je pokušao objediniti gotovo cijelu duhovnu i kulturnu tradiciju bošnjačkog naroda, intertekstualno ispreplevši dokumentarno i fikcijsko, epske krajiške junake, popularnu narodnu baladu Hasanaginicu i sufijske domete orijentalne poezije. Imotski kadija je roman putovanja kroz prostor i vrijeme, mozaik nekrolonoloških zasebnih cjelina koje su nepovezane ili se preklapaju. Horozović temelji priču na stvarnoj povijesnoj osobi Hasanaginici kojoj srce tragično pukne u trenutcima preudaje za Imotskog kadiju 1647. godine. Imotski kadija je navodno devetnaest godina kasnije, oko 1666. godine, pisao putopise od Venecije do Stambola, i taj se rukopis čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu do 1992., kada je izgorio u ratnom požaru. Evo što autor piše o tom rukopisu u svom romanu: O RUKOPISU IMOTSKOG KADIJE I KOMENTARIMA NAZIMOVlM S rukopisom Imotskoga kadije kojeg je po mome mišljenju i ispisao Imotski Kadija sreo sam se slučajno, kako to obično i biva. To se naravno događa samo onima koji nešto traže. Ponekad ne pronađu ono što su tražila, ali u nađenom prepoznaju često pronađeno tj. logičan kraj svojih istraživanja. Računao sam da ću jednom u životu imati dovoljno vremena da se posvetim rukopisu. Kad se na početku rata dogodilo što se dogodilo, pomislio sam da je sve izgubljeno. Svitak rukopisa Imotskog kadije čuvan je naime u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Tačnije rečeno bio je zaboravljen u ovećem svežnju rukopisa kojega je neko samo ovlaš pregledao. Nije bilo podataka kako je tamo dospio. Stradao je u vatri s velikim brojem rukopisa 17. maja 1992. godine, kad su srpski neonacisti, koji su držali Sarajevo u opsadi do 1995. godine, pogodili Institut. Sticajem neobičnih okolnosti saznao sam da u Danskoj, u kući jednog bosanskog izgnanika, postoji faksimil. Zahvaljujući njemu, zahvaljujući Zumbi Maglajliji, bilo je moguće da se na svjetlost dana iznese ovaj rukopis. Zumbo inače nije bio čovjek kojemu bi takav rukopis nešto značio. Ni knjige mu nisu mnogo značile. Ni stare ni nove knjige. Međutim, ovdje je bila posrijedi neobična fascinacija. Na kraju je prešla čak u fiksaciju. Razlog je bio više nego jasan. Postojala je porodična predaja koja se s koljena na koljeno prenosila u njegovoj kući (bolje rečeno u mnoštvu kuća te porodice, koja je brojna i razuđena, a i raštrkana zbog stalnih izgona, seljenja i muhadžirluka). Blagonakloni čitalac se već dosjeća. Po toj predaji, svi su članovi te porodice potomci Hasanaginice i Hasanage. Svi su od nje potekli. Na faksimilu rukopisa se vidi i jedan stari porodični pečat, pendža porodice moje nene Zuhre. Nisam ga primijetio kad sam prvi put u Institutu ovlaš prelistao rukopis. Rekoh to starom izgnaniku Zumbi. On se zagleda u mene a onda se u njegovim vodnjikavim očima nešto rasvijetli. – Znači, mi smo rođaci – reče. Iz njegovih komentara također se vidi kako je imao namjeru osvijetliti još neka razdoblja Kadijina života, odnosno posjetiti neke ljude za koje je pretpostavljao da imaju Kadijina pisma. Taj trag nije bio nezanimljiv i za priređivača koji je u jednom Nerkesijinom rukopisu pronašao kratak tekst koji bi mogao biti Kadijin. Na manuskriptu postoje na nekim mjestima vrlo kratke bilješke grafitnom olovkom. Možda je neko u Orijentalnom institutu čitao rukopis? Ili su bilješke načinjene prije nego što je rukopis dospio u Institut? – Mladen Vuković