Industrijska demokracija i zaštita na radu

Danas se nitko ne usudi reći kako je povijest čovječanstva povijest klasnih borbi. I proleter i seljak, i industrijalac i poduzetnik riječi su koje u novome tisućljeću imaju novo značenje. Kada su te ideje i pojmovi nastajali radnički je otpor imao oblike ludističkoga razaranja strojeva, uličnih borbi, a štrajkovi su završavali krvavim obračunima i linčom. Pobune zbog gladi, nenadanih podizanja cijena osnovnih potreba, masovnih panika, nisu bile izolirani incidenti već česta pojava. Uporaba sile, policije i vojske u gušenju otpora nije bila samo krajnja mjera u prijetećim revolucijama već uobičajeni red i prijetnja pravne države. Pa i revolucije nisu bile zamišljene i planirane kao vojne akcije. Radilo se o nenadanim i mahnitim zbivanjima u kojima se očaj teškoga života pretvarao u nasilje, povorke po ulicama koje su više razbijale iz straha nego prema smišljenome planu. Kada Mihail Bakunjin (prema opisu Richarda Wa-gnera) organizira ustanak u Dresdenu 1849., (ili u Lionu 1870.), ustanak sliči na lošu operetu. Na primjer, na zidine on stavlja sliku Rafaelove Madone – jer «… Nijemci su predobro odgojeni da bi pucali u umjetnost». Bijedni radnici ga slijede na barikade i slušaju sulude ideje o dizanju cijeloga grada u zrak. Rudari kopaju cijelu noć, a ujutro su saznali da nema baruta. Štrajkovi ne sliče nimalo organiziranome prosvjedu, jer ako se i povodi znaju, obično su trivijalni. Zavjereničke su organizacije pokreti kojima tek povremeno jake vođe udahnjuju neki cilj ili pišu programe.