Ja sam Malala

Mali autobus pokupio je 9. listopada 2012. godine u školi u gradu Mingori u pakistanskoj dolini Svat grupu učenica da ih odveze kući. Na raskršću nedaleko od škole dva su ga muškarca zaustavila, a jedan od njih viknuo je: Koja je među vama Malala. Jedna se djevojčica okrenula da mu kaže: Ja sam Malala, a on je izvukao pištolj i pucao joj u glavu. Metak ju je pogodio iznad oka, prošao kroz lubanju, ali joj je tek okrznuo mozak. Hitno je prebačena u lokalnu bolnicu pa helikopterom u veliku područnu bolnicu. Neko je vrijeme bila između života i smrti, ali je nakon brojnih operacija u Pakistanu i Engleskoj tu tešku ozljedu preživjela. Pametna, živahna i mila Malala Yousafzai mirno je do tada živjela sa svojim roditeljima i dva brata u toj idiličnoj dolini, a od svega najviše je voljela ići u školu i učiti. No, stigli su talibani, počeli uvoditi šerijatsko pravo tjerajući žene da nose burke, zabranjujući djevojčicama da se školuju, eksplozivom rušeći njihove škole. Uveli su strašan teror, javno su bičevali ljude, odsijecali im glave. Malala se protiv toga pobunila, te počela – unatoč golemu riziku – javno govoriti na skupovima i medijima protiv talibanskog terora. Posebno je svagdje branila svoje pravo na školovanje. Malala Yousafzai tim je hrabrim zalaganjem na sebe skrenula pozornost pakistanske i svjetske javnosti, ali je na sebe navukla bijes pakistanskih konzervativaca i radikalnih talibana, koji smatraju da je ženama mjesto isključivo u kući, da moraju biti potpuno podložne muškarcima, pa im obrazovanje nije potrebno. Stoga su na nju izvršili atentat. Dok se nakon operacija oporavljala u engleskom gradu Birminghamu, gdje s roditeljima i braćom sada boravi, odlučila je napisati knjigu o onome što je proživjela. S jedne strane to je lijepa priča o njenoj školi, njenoj obitelji, najboljim prijateljicama, zavičaju, ali je istodobno zrelo razmišljanje o drami kroz koju prolazi njena domovina. Vrlo je plastično opisala život i kulturu svojeg zavičaja, nastojanje svojeg oca da osnivanjem škola za dječake i djevojčice širi obrazovanje i ispričala je kako je ona slijedila ideje svojeg oca. Opisala je predanost svoje majke, koja je, iako je nepismena, bila vrlo ponosna na svoju kćer jer je bila najbolja učenica. Najdramatičniji dio knjige njen je opis o dolasku talibana, a knjiga je snažno svjedočanstvo o otporu umjerene pakistanske muslimanske zajednice tom teroru, u čemu je i ona svojim herojskim javnim istupima imala važnu ulogu. Od teške rane Malala Yousafzai dugo se oporavljala, ali je sada opet aktivna te je svoju borbu za obrazovanje djevojčica proširila na globalnu razinu. Danas je zbog svoje hrabrosti i borbe za pravo djevojčica na školovanje poznata diljem svijeta, sudjeluje na raznim svjetskim konferencijama, govorila je u Ujedinjenim narodima, na Harvardskom sveučilištu, primili su je američki predsjednik Barack Obama i britanska kraljica Elizabeta. Predložena je i za Nobelovu nagradu za mir. Najavljeno je da će se po njenoj knjizi snimati film. „Možemo se samo diviti njenoj hrabrosti i odlučnosti. Govori s takvom snagom da često zaboravljamo da ima samo 16 godina.“ The Times „Teško je zamisliti priču o ratu koja bi bila dirljivija, s izuzetkom možda Anne Frank.“ Washington Post