Jantarni dalekozor

Jantarni dalekozor najintenzivniji je i najsloženiji roman trilogije. Klimaks je u njemu snažniji, radnja razvedena u još više slojeva, a i Pullman kao da ga je pisao s više žara. U ovom romanu čitatelji ponovno imaju priliku družiti se s nekim od likova iz prethodnih romana poput Pantalaimona ili Ioreka Byrnisona, kralja oklopljenih medvjeda. Mnoštvo događanja iznjedrilo je i nove nezaboravne likove, na primjer mulefe, bića slična slonovima, bahate patuljaste ratnike Galivespijane i druge. Pullmanova je mašta u stvaranju paralelnih svjetova nenadmašna, njegovi su zapleti zamršeni, ali logični, a likovi plastični i, premda dolaze iz fantasy literature, veoma nalik na ljudska bića sa svim svojim manama i vrlinama, moralnim dvojbama i promjenama karaktera. I ovaj je roman, kao uostalom i cijela trilogija, spretno istkana, uzbudljiva, a istodobno poetska priča o nevjerojatnim avanturama u paralelnim svjetovima, od kojih su neki nalik na naš, drugi su prilično različiti, a treći dramatično drukčiji od našeg svijeta. U dubljim slojevima romana čitatelj će se suočiti s filozofskim pitanjima, prepoznati elemente mita, religijske teme i utjecaj kvantne fizike. Ni sam Pullman ne krije da je ishodište njegove ideje usidreno u Izgubljenom raju Johna Miltona, ali i u djelima Blakea, Swifta, Goethea, staronordijskim legendama i grčkoj tragediji. Iako su ga kritičari, smatrajući to komplimentom, uspoređivali primjerice s J. R. R. Tolkienom i C. S. Lewisom, Pullman odbacuje takve usporedbe.